Tijekom posljednjih deset godina Ujedinjeno Kraljevstvo izglasovalo je Brexit, Donald Trump dvaput je osvojio Bijelu kuću, a populističke stranke naglo su ojačale diljem Europe. Jedino se Njemačka činila imunom. Uobičajene stranke ostale su na vlasti, a država je djelovala zaštićeno od sila koje preoblikuju druge demokracije. Za promatrače nelagodnoga odnosa Zapada prema vlastitim političkim predajama Njemačka je bila posljednje jamstvo da liberalna demokracija može opstati. To jamstvo počinje pucati.
Ovoga rujna birači u Saskoj Anhaltskoj, Mecklenburgu Zapadnom Pomorju i Berlinu izlaze na pokrajinske izbore koji bi se mogli pokazati najznatnijima u Njemačkoj od ujedinjenja. Za Washington ulog seže daleko preko samoga brojenja glasova. Najveće europsko gospodarstvo, neizostavno kopneno uporište NATO saveza i najvažniji američki partner u Europi prolazi kroz političku preobrazbu s izravnim posljedicama za transatlantski savez. Alternativa za Njemačku (AfD) sada vodi u državnim istraživanjima s otprilike 29 posto potpore u lipnju. U istočnoj Njemačkoj postala je vladajućom silom.
Pravi ulomak, međutim, nije tek uspon jedne stranke. Riječ je o polaganu urušavanju poslijeratnoga konsenzusa koji je upravljao Njemačkom nakon Hladnoga rata. Rujanski izbori bit će prva ozbiljna kušnja može li njemački vladajući sloj još zadržati taj pokret. Mogli bi pokazati kako je Njemačka, dugo smatrana posljednjim uporištem zapadne postojanosti, napokon došla do istoga obračuna koji je preobrazio velik dio demokratskoga svijeta. Kroz cijelo poslijeratno razdoblje njemačka politika počivala je na neobično čvrstu temelju. Vlast se izmjenjivala između kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, dviju širokih narodnih stranaka koje su zajedno često imale znatno više od 60 posto glasova. Izbori su odlučivali tko vlada, ali rijetko su dovodili u pitanje same pretpostavke sustava. Suglasje, umjerenost i postupna promjena određivali su njemačku politiku nakon ujedinjenja desetljećima. To razdoblje završava. Njemačke tradicionalne vladajuće stranke nisu počele slabjeti s usponom AfD a.
Njihovo osipanje bilo je već poodmaklo prije nego što se ta desna, nacionalna stranka pojavila kao politička snaga. Izbor za izborom, CDU/CSU i SPD gubili su tlo, dok su manje stranke postojano jačale. Pregovori o koalicijama postajali su teži, vlade manje postojane, a birači su počeli propitivati donose li izbori još kakvu smislenu promjenu. Ni AfD nije stvorio tu krizu. Iskoristio ju je. Kao i mnogi populistički pokreti diljem Zapada, stranka je narasla jer je dala glas nezadovoljstvu koje se godinama gomilalo. Njezin uspon bio je manje iznenadan lom, a više vidljiv izraz dubljega gubitka povjerenja u njemački vladajući sloj. Gospodarska pozadina toga nezadovoljstva nije nikakva prispodoba. Njemačka, desetljećima istoznačnica industrijske snage i pune zaposlenosti, prolazi kroz bolan obračun. Volkswagen, znamen njemačkoga gospodarskog čuda, možda se suočava s najtežom krizom u svojoj povijesti kao proizvođač automobila. Društvo radi na korjenitu preustroju koji zahvaća do 140.000 radnih mjesta diljem svijeta, od čega 50.000 otkaza samo u Njemačkoj. Četiri njemačke tvornice možda neće dobiti nijedan novi model vozila.
Za milijune Nijemaca to nije brojka. To je kraj izvjesnosti koja je odredila njihove živote. No gospodarski pritisak nije jedino vrelo toga nezadovoljstva. Odlučna prekretnica došla je 2015. Odluka kancelarke Angele Merkel da primi stotine tisuća doseljenika preobrazila je njemačku politiku na način koji i danas oblikuje državu. Zagovornici su tu politiku smatrali čovjekoljubnom nuždom. Kritičari su je vidjeli kao dokaz da je vlada predala nadzor nad jednom od najosnovnijih zadaća suverene države: odlukom o tome tko smije ući u zemlju. Bez obzira na to gdje tko stoji u toj raspravi, posljedice je teško osporiti. Milijuni Nijemaca vidjeli su u tome više od doseljeništva: Merkel je donijela odluke koje zadiru u narodnu samobitnost, suverenost i buduće sastavnice države, i to bez smislena pristanka javnosti. Nepovjerenje koje se nekoć usredotočivalo na jednu politiku postupno je preraslo u nepovjerenje prema samomu vladajućem sloju. AfD je bio tek glavni dobitnik toga pomaka. Prvotno osnovana kao euroskeptičan pokret protiv zajedničke valute, stranka se nakon doseljeničke krize preustrojila u glavno sredstvo birača koji su smatrali da ih njemački vladajući sloj više ne zastupa. Ono što su mnogi promatrači odbacivali kao privremen prosvjedni glas pokazalo se mnogo trajnijim. Doseljeništvo je možda raspalilo pobunu, ali godine gospodarskoga zastoja, rast cijena energije, opadanje povjerenja u javne ustanove i nezadovoljstvo uzastopnim vladama održali su je na životu. Postojan uspon stranke ne odražava tek odobravanje njezina programa, nego i rastuću ozlojeđenost strankama koje su Njemačkom vladale najveći dio poslijeratnoga razdoblja.
Kao odgovor na tu preobrazbu njemački je politički establišment sagradio ono što je postalo poznato pod imenom „protupožarni zid“, njem. Brandmauer. Odbijanje suradnje s AfD om isprva je predstavljeno kao iznimna mjera. Opisivalo ga se kao privremenu zaštitu od stranke koja se smatra izvan ustavnoga glavnog toka. S vremenom se, međutim, taj zid iz taktičke odluke pretvorio u samo ustrojbeno načelo njemačke politike. U većini demokracija izborni uspjeh povećava izglede stranke da vlada. U Njemačkoj je sve više vrijedilo obratno. Što je AfD jače rastao, to su ostale velike stranke bile odlučnije držati ga podalje od vlasti. Prema sadašnjim istraživanjima gotovo jedan od tri njemačka birača podupirat će stranku s kojom nijedna druga velika stranka ne želi vladati. Godinama se ta strategija činila održivom. AfD je ostajao osamljen, dok su široke protuAfD koalicije i dalje imale saborsku većinu.
Danas te pretpostavke postaje sve teže održati. Budućnost Njemačke, ako se igdje može nazrijeti, nazire se u istočnim pokrajinama. Više od tri desetljeća nakon ujedinjenja istočna Njemačka i dalje glasuje drukčije od zapadne. Znalci taj razdjel često tumače gospodarskim, pučanstvenim ili preostalim učincima komunističke vladavine. Ti čimbenici jesu važni, ali više nisu dostatna tumačenja političkoga smjera te pokrajine. Istočna Njemačka pokazala je populistički smjer razmjerno rano. Razočaranje ustaljenim strankama, sumnjičavost prema središnjoj vlasti i potpora populističkim zamjenama dosegnuli su u nekadašnjoj komunističkoj državi višu razinu mnogo prije nego što su se proširili prema zapadu. U Saskoj Anhaltskoj, srcu istočne Njemačke, AfD sada ima oko 40 posto potpore, znatno ispred svih suparnika. Pokaže li se sadašnje istraživanje točnim, AfD će postati vodećom strankom u toj pokrajini. Svaka zamisliva koalicija koja bi ga isključila zahtijevala bi da se stranke s bitno različitim naumima ujedine radi jedne nadređene svrhe: sprječavanja pobjednika izbora da obnaša vlast. Pravno, u takvim dogovorima nema ničega nedemokratskoga.
U praksi ih je, međutim, sve teže održati kako se jaz između izborne snage i vladajuće moći širi. U jednom trenutku zid podignut da osami jednu stranku počinje preoblikovati cijeli sustav oko toga cilja. To je protuslovlje s kojim se Njemačka danas suočava. Što AfD postaje jači, to se zid njegovim braniteljima čini neizostavnijim. Ipak, svaki izbor koji zid učvršćuje ujedno jača i temeljni dokaz AfD a: milijuni Nijemaca mogu glasovati za promjenu, a da je nikada ne dobiju. Kada se njemački kancelar Friedrich Merz vratio na čelo kršćanskih demokrata, mnogi su konzervativci vjerovali da on predstavlja posljednju priliku CDU a da zaustavi svoje osipanje. Za razliku od svoje prethodnice Angele Merkel, Merz je obećao oštriji konzervativan obris: obnovu graničnoga nadzora, oživljavanje gospodarstva i preokret nakon desetljeća lutanja. Njegova poruka bila je jednostavna: birači koji su prebjegli AfD u mogu se vratiti bez napuštanja sredine. Bila je to vjerojatna strategija. Mnogi promatrači pretpostavljali su da potpora AfD u odražava nezadovoljstvo Merkeličinom vlašću, a ne dublje preslagivanje.
Progovori li CDU opet jezikom konzervativnoga vladanja, prosvjedni će se birači vratiti. Ta pretpostavka sada se suočava sa svojom prvom ozbiljnom kušnjom. Na državnoj razini CDU zaostaje za AfD om šest postotnih bodova. U Saskoj Anhaltskoj kršćanskim demokratima predviđa se nešto više od polovice potpore koju ima AfD. Stranka koja se nekoć određivala kao ustanovni oslonac Savezne Republike, dom Konrada Adenauera i Helmuta Kohla, danas jedva doseže polovicu udjela glasova koji je nekoć smatrala svojom polazišnom razinom. Merz bi mogao otkriti da je lakše promijeniti govor stranke nego obnoviti povjerenje koje je izgubila. Birači koji su napustili CDU ne čekaju nužno tek nešto konzervativniju inačicu iste stranke. Mnogi su, čini se, zaključili da je CDU nerazdvojno povezan s vladajućim slojem kojemu više ne vjeruju. Potvrde li izbori sadašnja istraživanja, kriza u Njemačkoj neće se moći objasniti samo kao odgovor na Merkeličinu ostavštinu. Rujan će pokazati posjeduje li tradicionalna njemačka desna sredina još sposobnost upiti javno nezadovoljstvo ili je ta uloga trajno prešla na drugu stranku.
Šire gledano, Njemačka zorno prikazuje pitanje s kojim se suočavaju demokracije diljem Zapada. Koliko dugo vladajuće stranke mogu gubiti povjerenje javnosti, a pritom čuvati ustanove izgrađene za neko ranije doba? U kojem trenutku isključivanje velika i sve većega dijela biračkoga tijela iz vlasti počinje podrivati povjerenje u samu demokraciju? Štoviše, ostavimo li po strani pitanje može li liberalna demokracija pobijediti svoje vanjske neprijatelje, može li ona još zadobiti odanost vlastitih građana? Kroz najveći dio poslijeratnoga razdoblja Njemačka je djelovala kao slučaj za sebe. Njezina povijest nametnula joj je osobitu odgovornost i osobitu opreznost prema svemu što je mirisalo na nacionalizam ili pobunu protiv liberalnoga poretka. Ta iznimnost imala je svoje koristi. Imala je i svoju cijenu. Pitanja koja su se drugdje otvoreno raspravljala u Njemačkoj su godinama prigušivana. Rujan upućuje na to da nikada nisu bila razriješena. Samo su čekala. Sve to daje rujnu neuobičajenu težinu.
Održe li se istraživanja, AfD će pobijediti u Saskoj Anhaltskoj s razlikom kakvu ustaljene stranke ondje nisu vidjele desetljećima. Stranka koja je prije deset godina jedva prešla petpostotni prag vjerojatno će postati vodećom snagom u pokrajini s više od dva milijuna stanovnika. Posljedice za Washington opipljive su. Njemačka koju izjeda unutarnja politička kriza neće pouzdano držati istočno krilo NATO saveza, održavati potporu Ukrajini niti se čvrsto opirati ovisnosti o ruskoj energiji. Savez odavno računa na postojan Berlin okrenut prema van. Ta pretpostavka više nije zajamčena. Jedno dublje pitanje ostaje neodgovoreno. Ne može li Njemačka obuzdati AfD, nego može li ukloniti prilike koje su AfD učinile potrebnim. To je pitanje s kojim će se svaka zapadna demokracija na kraju morati suočiti. Njemačka je jednostavno posljednja kojoj je isteklo vrijeme.
O piscu: Filip Gašpar politički je savjetnik i publicist s hrvatskim korijenima u Bosni i Hercegovini. Bavi se strateškim priopćivanjem, međunarodnim položajem i konzervativnim mrežama. Redovito piše za njemačka i međunarodna glasila te za razna glasila diljem bivše Jugoslavije.
Izvor Filip Gašpar, „Why Germany’s Postwar Consensus Is Failing“, The National Interest, 22. srpnja 2026. https://nationalinterest.org/feature/why-germanys-postwar-consensus-is-failing
