David Vučić mladi je nogometaš Futsal Akademije Zrinjski koga danas predstavljamo na našem portalu, a u narednim danima donijet ćemo priče i o ostalim nogometašima Akademije.
Na početku hoćeš li se predstaviti našim čitateljima?
Moje ime David Vučić, imam 11 godina i učenik sam šestog razreda Osnovne škole Antuna Branka Šimića u Mostaru. Treniram mali nogomet u Futsal Akademiji Zrinjski već dvije godine.
Od kada treniraš futsal i zašto si izabrao bas taj sport?
Futsal treniram kao što sam i rekao već dvije godine. Općenito volim nogomet, ali futsal mi se posebno sviđa zbog ekipe s kojom igram i družim se, ali i moga trenera Vlade, koji je za mene puno više od trenera.
Koliko jednom dječaku kao ti znači to što trenira i igra za Zrinjski?
Znači mi jako puno, jer je Zrinjski klub moga grada i mislim da svaki mostarac treba voljeti i živjeti za njega. Svi ga nosimo u srcu.
Nastupio si na velikom broju turnira, pa ima li neka utakmica koju ćeš posebno pamtiti?
Bilo je to ljetos kada je naša ekipa igrala protiv Herceg sporta. Tu večer smo pobijedili 2:1 i ušli u finale. Bio sam jako sretan i ponosan.
Sjećamo se da si slomio ruku, ali ni to te nije spriječilo da dolaziš na treninge. Otkud kod tebe tolika volja i želja za treniranjem?
Jeste, kada sam slomio ruku liječnik mi je zabranio treniranje. U tom razdoblju moja jedina želja je bila nastaviti trenirati i što prije se vratiti na teren. Kako nisam mogao izdržati bez treniranja, išao sam na svaki trening. Ponekad bi sjedio na klupi i samo gledao, a ponekad bi pomagao treneru Vladi. Upravo zbog njegove pristupačnosti ovoliko volim ovaj sport.
Kako tvoja obitelj gleda na to što se baviš futsalom?
Tata me uvijek u svemu podržava i bodri. Mama je već „mali problem“ (smijeh) Otkada sam slomio ruku na utakmici, ona se boji i stalno strahuje da mi se opet nešto ne dogodi. Često zna reći kako joj treba nešto za smirenje prije svake utakmice (smijeh). Ali ipak me bodre i vole da se bavim sportom kako bi sto manje boravio ispred laptopa i mobitela.
Imaš li neke snove koje želiš ostvariti u budućnosti?
Neke posebne snove nemam, moje je da radim i treniram, a rezultati će se vidjeti.
Za kraj što možeš poručiti svojim vršnjacima?
Moja poruka bi bila neka se bave bilo kakvim sportom. Što više da se družimo i nadam se da će korona što prije proći da se vratimo normalnom djetinjstvu. Želim se još za kraj zahvaliti puno mome treneru Vladi Vladisavljeviću i pozdraviti cijelu ekipu Futsal akademije i portala Hercegovina.in.
