Sutra kada naše stajanje odlazi u povijest sada na kraju ne mogu se ne sjetiti početka priče. Bila su to vremena kada se malo ili nimalo vodilo računa o sportu, a navijače su svi gledali ispod oka. Nije bilo lako onima koji su bili uz Zrinjski, ali nisu nikada odustali i svi oni koji imaju sreću da su živi i danas su uz sveti klub s lentom crvenom. Svi oni će sutra po posljednji put pohoditi stajanje i oprostiti se od kultne navijačke tribine. Od utorka više ništa neće biti isto, ali Stajanje će živjeti vječno u srcima svih onih koji vole Zrinjski. Dug je bio put od prvih okupljanja, pa one utakmice protiv Brotnja pod reflektorima, pa sve do ove zadnje protiv Sarajeva kada će huk sa stajanja posljednji puta lediti krv u žilama gostima, te nositi svoje Plemiće do pobjede nove.
Od tih prvih utakmica pa do danas ništa se puno promijenilo nije. Stajanje je onakvo isto kao što je bilo. I dalje navijači mokre pod borićima. I dalje je ulazna kapija puna gelera iz prošlog rata. Za kišnih dana valja gaziti kroz blato da bi se došlo do stepeništa koje vode do kultnog navijačkog mjesta Ultrasa. To što ugledate kada se popnete na vrh stepenica najljepši je pogled na svijetu. Najljepši jer baca vidik na teren gdje su Plemići ginuli za sveti dres i donijeli toliko sreće svima koji vole Zrinju. Bilo je i ružnih trenutaka, počev od bojkota kada je Stajanje zjapilo prazno, pa do postavljanja onih šipki koje ipak nisu mogle odvojiti navijače od svojih igrača. Znali su navijači zasukati rukave pa čistiti svoje Stajanje i to je samo jedan od dokaza koliko im je uvijek značilo mjesto na kome se okupljaju. Ostat će vječno upamćeno ono Kokino : Keno dodaj Luki ili ono legendarno Ajmoooooo pokojnog Vlade. Samo nebo zna koliko je puta izlilo kišu na navijače Zrinjskog koji nisu ni pomišljali da se sklone sa svog Stajanja. Samo mostarska bura zna koliko je puta tjerala jezu u kosti onim najhrabrijim koji su pjesmom prkosili svim olujama koje su dolazile sa sjevera. Samo Stajanje zna koliko se suza na njemu prolilo za Zrinjskog. Nekada su to bile suze žalosnice, ali puno više je bilo onih radosnica prosutih od sreće nakon velikih pobjeda i osvojenih titula. Stajanje je nazočilo mnogim ljubavima koje su započele zbog Zrinjskog, a završavale su prošnjama i dolaskom na Stajanje direktno od matičara. Stajanje je ljubav koja ne može proći i uvijek je bilo simbol Ultrasa i Zrinjskog kao mjesto prkosa i ponosa. Mnogobrojne poruke su poslane sa Stajanja, i Stajanje je uvijek bilo uz svoje svetinje i nikada nije zaboravilo svoje heroje. Kada su svi šutjeli Stajanje je slalo poruke i Stajanje je pjevalo. I tako iz dana u dan iz godine u godinu…
Stajanje odlazi u povijest, ali će ostati zauvijek u srcima onih koji su ga pohodili svih ovih godina. Da Stajanje zna pričati bila bi to najljepša navijačka priča na svijetu…
