Naslovnica Sport Rukomet (FOTO) Igor Karačić i Marino Marić: Ovo je priča o uvjetima i...

(FOTO) Igor Karačić i Marino Marić: Ovo je priča o uvjetima i načinu na koji su zavoljeli rukomet i zbog toga su ono što jesu

PER ASPERA AD ASTRA

Igor Karačić i Marino Marić, dva najpoznatija izdanka Škole rukometa Zrinjski, dva Mostarca u jednoj od najjačih reprezentacija na svijetu, kao i svi ostali vrhunski sportaši grada Mostara, morali su na teži, ali zato i slađi način stvarati svoje ime i krčiti put do visina.

Kad sam započeo svoj rad kao trener mlađih kategorija u Zrinjskom, Igor je već trenirao, a Marino je bio među prvim dječacima koji su se upisali u grupu (dječaci rođeni 1990. i mlađi) koju sam ja trenirao.

Tada smo prvi put uveli pojam „Škola rukometa Zrinjski“.

Naravno generacije prije Igorove i Marinove su po svojoj kvaliteti već bile poznate i osvajale turnire po BiH, Hrvatskoj i Europi. Upravo generacija Igorovog brata Ivana, Bere Mandarića, Lazara Raguža, Daria Pušića, s kojima je radio trener Krunoslav Špec, prva je izašla na europsku scenu i postizala nevjerojatne rezultate s obzirom na uvjete u kojima se radilo.

Imao sam priliku, na poziv njihovog trenera, voditi ih na turnir u Beču, gdje su na iznenađenje mnogih renomiranih ekipa i stručnjaka dospjeli u finale. Već tada su se ravnopravno nosili s tada neprikosnovenom ekipom RK Zagreba, koja je osvajala najjače turnire u Europi, a po uvjetima za rad bila iz druge galaksije.

To mi je kao treneru otvorilo oči, i ohrabrilo u daljnjem radu, ulilo vjeru da se i s vrlo malo uvjeta mogu napraviti velike stvari.

Prvi turnir na kojem sam kao trener sudjelovao s Igorom bio je turnir u Bratislavi, gdje su Ivan, Bero i društvo osvojili turnir, a Igorova ekipa je dospjela do četvrtfinala, što je za nas bio uspjeh, ali na Igoru se vidjelo da je silno nezadovoljan i da ga ne zanima ništa osim vrha.

Ljudi u klubu su prepoznali važnost tih velikih europskih turnira i stvarno nam omogućili sudjelovanje na najvećim smotrama mladih rukometaša u Europi (Partille cup Göteborg, Prag, Beč, Klagenfurt, Granollers (Barcelona), Zagreb, Makarska, Kasnije Beograd, Slovenija…) gdje su mladu momci igrali rame uz rame s najperspektivnijim i najobučenijim momcima iz svijeta rukometa.

Pred sebe su postavili visoke ciljeve i spoznali kako do njih doći.

Tu sad počinje ono što je jednom gospodin Josip Glavaš, proslavljeni trener, između ostalog i rep. Hrvatske, a tada voditelj rukometne škole Izviđača, nazvao rukometnom magijom.

Iz uvjeta u kojima smo kao škola djelovali, napraviti takve rezultate, a povrh svega izbacivati stalno vrhunske pojedince.

Obzirom da rukometni savez BiH nije imao nikakve lige ni natjecanja za mlađe uzraste, sami smo se morali organizirati i u dogovoru s klubovima praviti vlastita ligaška natjecanja, da bi imali dovoljan broj utakmica, potreban za normalan razvoj mladih rukometaša.

Iz gore navedenog podrazumijeva se da nisu postojale ni reprezentativne selekcije mlađih dobnih skupina u okviru saveza BiH te smo se, htjeli mi to ili ne, morali povezivati sa HRS-om, pohađati njihove trenerske seminare i gurati našu djecu u njihove selekcije.

Tako su i Igor i Marino bili prepoznati od strane HRS-a kao perspektiva, te su im tako bila otvorene vrata vrhunskog rukometa.

Naravno bilo je tu još momaka iz Zrinjskog koji su upali u Hrvatsku reprezentaciju. Goran Delić je zajedno sa Igorom osvajao medalje za Hrvatsku, iz te generacije u reprezentaciju je pozivan još i Marko Čuljak.

Za generaciju Marina Marića u rep. Hrvatske pozivani su još i Marino Paradžik, naš košarkaš Robert Rikić, Ivan Perić i jedan od većih talenata Vedran Delić. Većina njih je na posljetku završila u reprezentacije BiH, koja se formirala par godina kasnije.

U jednom momentu na kadetskom prvenstvu Europe u Brnu 2008. na turniru je sudjelovalo 6 igrača Zrinjskog, Marino za Hrvatsku, Delić, Perić, Knezović, Džeba, Orlović, te ja kao trener za BiH. Na pripremama za tu smotru bili su još Zadro, Pehar i Borovčanin za BiH, te Marino Paradžik za Hrvatsku. To je jedan zadivljujući podatak.

I sve to ne bi bilo toliko čudno da se ne zna u kakvim su uvjetima ta djeca trenirala.

Dvorana je bila san, koji bi nedjeljom od 7 do 11 bio java, tada se bukvalno za doručak jela ona stara zelena podloga. Često je na tim jutarnjim sesijama znalo u isto vrijeme na terenu biti i po 80-ero dječaka.

Roditelji su me proklinjali, kako im kvarim vikende, a volja i želja tih dječaka je uvijek bila jača od par sati sna njihovih roditelja…

Naravno u ta vremena i Kantarevac je bio luksuz. Sjećam se kad nam je jednom prilikom pokojni Vlado Ivanković sredio da na Kantarevcu treniramo svako veče od 19 do 22, to je bilo kao da nam je svima dao po milijun maraka.

Bez obzira na vremenske uvjete, prvi, drugi treći mjesec ili ljetni ćelopek, uvijek je Kantarevac bio pun tih malih junaka.

Do tada bi se snalazili na igralištima koja su više sličila na parkirališta, bez rasvjete, s rupama od granata, izraslom travom u prorezima popucalog asfalta.

Ali uvijek je postojao cilj, a to je sljedeći turnir, na kome ćemo se dočepati nečije tuđe dvorane, toplih radijatora, semafora koji rade, prilike da se mazne pokoja lopta…

I stvarno je tako bilo, iz lokava i blata do trofeja na turnirima…

Kara i Mara su najljepši dio te priče, a da bi se detaljno ispričala, vjerojatno bi trebalo angažirati nekog dobrog književnika koji ima živaca i vremena da zapiše i opiše sve probleme i sve radosti koje su ta djeca prošla…

Na zamolbu novinara, pokušao sam sročiti nešto što je jako teško za opisati, u tome naravno nisam bio sam i zato ću pokušati da nabrojim sve trenere koji su bili dio svega ovoga.

Filip Garmaz, Milenko Avdalović, Ante Krešić, Krunoslav Špec, Mario Mikulić, Goran Suton, Denis Omeragić, Adnan Omanović, Neven Šunjić, Mario Boban i moja malenkost.

Naravno, ne spomenuti roditelje djece koji su ih u svemu bez rezerve podržavali, a nama trenerima i ljudima u klubu uvelike olakšavali i pomagali na svaki mogući način bilo bi nepošteno.

Ovo je priča o uvjetima i načinu na koji su Igor, Marino i još masa njihovih vršnjaka zavoljeli rukomet i zbog toga su ono što jesu, prije svega vrhunski ljudi, pa tek onda sve ostalo.

Ako je naš trud i odricanje i jedan promil pomoglo da postanu to što jesu, onda moramo biti ponosni na svaki njihov sportski i životni uspjeh.

Damir Saltarić/HERCEGOVINA.in