Misijske nedjelje, 20. listopada 2024., u svim franjevačkim centrima naše Misije Framost provedena je humanitarna akcija prikupljanja novčanih sredstava za pomoć postradalima u poplavama i odronima na području Neretvice kod Konjica.
Elementarnom nepogodom najviše su pogođene župe u Solakovoj Kuli i Obri (Klis, Kostajnica) te Podhum-Žitače. Stoga se u subotu, 26. listopada, simbolično na Međunarodni dan međusobnog pomaganja, delegacija volontera i predstavnika naše Misije uputila upravo tamo, kako bi prikupljena sredstva predali svećenicima postradalih župa.
Kako je protekao misijski pohod, doznajte iz prvih dojmova i svjedočenja naših volontera…
Krenuvši s blagoslovom našeg fratra i s pouzdanjem u Božju pomoć tog jutra, u putu se razgovaralo o svemu što se o nemilim događajima u medijima moglo čuti i vidjeti, na neki način i pripremajući se za ono što bi nas moglo na terenu i dočekati, kazuju nam volonteri po povratku u Mostar teško pronalazeći riječi.
Već u Jablanici uslijedio je muk… u nevjerici smo promatrali ruševine, gromade stijena i nezamislive količine mulja i pijeska koji su se tog kobnog 4. listopada sručile na Donju Jablanicu, odnijele mnoge živote i doslovno uništile sve pred sobom. Pomislili smo da je najgore za nama.
Do Kostajnice se moralo zaobilaznim putem… i ubrzo dolazimo na ”kraj puta”… od Anđelića kuća nastavljamo preko napuknutog i nesigurnog mosta i ”nove” ceste koju su bagerima probili kroz tone stijena i pijeska kako bi se omogućio pristup tom danima odsječenom području; bez vode, struje i telefona. Ništa nas nije moglo pripremiti na prizore koji su nas tamo dočekali… jer fotografije i prilozi iz medija nisu ni približni stvarnom stanju. Pokušali smo i sami usnimiti koji kadar kako bismo Vam o našoj misiji mogli posvjedočiti, ali odustali smo vrlo brzo shvativši da fotografijom i snimkom ne možemo ni prenijeti ono što okom vidimo… a vidjeli smo prizore slične ratnim stradanjima, i u svoj nevjerici na trenutak pomislivši da smo u nekom drugom svijetu i vremenu, jer nismo mogli pojmiti kako se takvo što moglo dogoditi… kako????… od kud je sve to došlo, kako se pokrenulo, kako je moguće da je sada sve tako neprepoznatljivo???…
Na mnoga pitanja nije nam mogao odgovoriti ni don Marin Marić, župnik u Obrima i Solakovoj Kuli, koji nas je dočekao u Kostajnici u župnoj kući crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Nakon svoje emotivne ispovijesti doživljenog te noći i u danima nakon, don Marin se iskreno zahvalio na posjetu i pruženoj prijateljskoj ruci pomoći, kazavši kako u ovom trenutku i nisu toliko potrebiti materijalne pomoći koliko pomoći druge vrste… duhovne i psihološke… jer posla je toliko i previše, da ne znaju ni od kud krenuti i tko zna koliko će i potrajati da se sve očisti, domovi obnove i u ljude vrate sigurnost i nada u bolje sutra.
Slično nam je kazao i fra Ivica Karatović, svećenik u župi Podhum-Žitače, kojeg smo zatekli u crkvi svetog Ante Padovanskog u Žitačama. Iskreno se zahvalivši na uručenoj pomoći i podršci, fra Ivica je uputio tople pozdrave i Božji blagoslov našoj zajednici i Misiji.
Mjesta koja smo posjetili nisu tako često ni spominjana u medijima, a stanje na terenu zaista je teško i tužno… Uz sve viđeno emotivno najsnažnije smo doživjeli prazne poglede ljudi koji su na ovozemlju tek tijelom prisutni. U samo par sati izgubili su sve što su godinama mukotrpno obnavljali i gradili, većina od njih po drugi ili treći put… kako sada opet krenuti iz početka, krenuti od nule, jer više ni temelja nema… koliko će trebati da sve opet ”normalno” bude, ako više išta normalno i može biti… i sami smo se pitali u povratku u Mostar, preplavljeni emocijama i s nadom da ta mjesta i ljudi neće za neko vrijeme biti zaboravljeni i svojoj sudbini prepušteni.
Događaj je ovo koji je na ispit stavio i vjeru, kako u Boga, tako i u bližnjega… Dao Bog da se ovakvo što više nikada ne ponovi a nas međusobno zbliži i ujedini.
Bog nam bio svima na pomoći!!
Foto/SaraD