Da se trud i rad isplate primjer je mali klub iz Mostara. Klub je mali jer okuplja dečke iz nekoliko gradskih ulica i jer nema svoj stadion, ali je po rezultatima velik. Velik i veći od mnogih koji danas egzistiraju na ovim prostorima. NK Mostar ne bi postajao da nije Seje. Sejo je svojim nogometašima i trener i prijatelj i drugi roditelj. Zahvaljujući tome NK Mostar je jedna velika i složna obitelj, a rezultat i kruna svega je pionirska titula prvaka Lige HNŽ. Sejo je godinama bio na korak do tog cilja, a ovo jučer je kako je i sam rekao kruna njegove karijere.
Suze u njegovim očima nakon utakmice protiv Brotnja kada je san postao java govore više od milijun riječi. Sejo je velik i da nije ovog osvojenog pehara. Bio je velik kao nogometaš, možda i još veći kao igrač malog nogometa, a danas možemo istaći da je najveći kao trener. Da nije tako teško bi plivao među velikim ribama i održavao jedan mali klub na životu, i kako vidimo ne samo održavao nego i odveo ga do vrha. Jučer je Sejo prigrlio i ljubio pehar namijenjen prvaku.
U toj fotografiji može se iščitati sav njegov životni i nogometni put. Onaj tko zna Seju zna što mu znači ovaj naslov i priča o uspjehu je priča o Seji i priča je to i o NK Mostar. Prava je šteta što je u ovoj državi sustav onemogućava da se nakon ovog naslova Sejo iskuša s najboljima jer imao bi on sa svojim dečkima puno toga za reći i “velikim” klubovima.
Sejo svejedno ide dalje, a povijest nas uči da je upravo on u visine lansirao jednog Karačića i Savića. Gledajući ovu generaciju pionira nema sumnje da će se vrlo brzo u društvu Goge i Igora naći neki koji su Seji jučer donijeli prvi povijesni pokal. I da još jednom na kraju istaknemo da u NK Mostar igraju i treniraju momci iz samo nekoliko ulica Mostara. Sejo kapa do poda…
