Događaji u Hercegovini su se usložnjavali, neradnici i komunisti su htjeli kao i u svim europskim zemljama doći na vlast bez izbora; iako su svugdje bili u manjini oni su terorom i ubijanjima, kao i surovom klevetničkom propagandom, nametali svoju vlast većini. Od njih narod nije mogao normalno živjeti, a svoje su pristaše tražili među dokoličarima i pijanicama, koji bi i rođenu majku prodali za litru vina, kutiju cigareta ili kilogram mesa.
I tako komunizam traje i do današnjeg dana, samo danas na uljuđeniji i pokvareniji način; što bi ono ljudi rekli, to su zločinci u odjelima.
Mjesec dana nakon “petarde” koju su nogometaši “Građanskog” zabili Englezima i time zadivili Europu, u Mostaru je opet igran derbi za prvaka grada a time i same regije. Mržnja na Hrvate je bila velika, depresivna zavist, nedoraslost i osjećaj nepostojanja kod njihovih protivnika je rasla iz dana u dan, dok nije kulminirala pokušajem ubojstva gospodina Blaža Sliškovića, čovjeka koji je pomogao svakoga i koji je častio svakoga.
Unatoč tomu i komunisti i vlastodršci su ga neizmjerno mrzili; samo zato jer je bio sposobniji Hrvat i jer je njegov klub HŠK “Zrinjski” bio najbolji. Uostalom tako je bilo i tako će biti zauvijek, pogotovo se to odrazilo na nogomet; Hrvate mrze jer igraju ravnopravno sa svima u svijetu, jednostavno kazano igraju ponajbolji nogomet u svijetu. A tako je i u dvadeset prvom stoljeću; mržnja stalna i razarajuća.
U tom derbiju mostarskome, nogometnome srazu dvaju najboljih hercegovačkih klubova nogometaši “Zrinjskog” su uvjerljivo, sa tri na prema jedan savladali nogometaše Jugoslavenskog športskog kluba, a bili su nošeni nedavnim uspjehom nogometaša “Građanskog” protiv tada najboljeg svjetskog kluba “Liverpoola”. Posebno odličnu utakmicu je pružio fantastični dvadesetjednogodišnjak Berislav Komljenović, koji se ukupno uzevši mogao smatrati za najboljeg igrača “Zrinjskog” od osnutka kluba do svršetka Drugog velikog rata, dakle u tih četrdeset godina postojanja.
Te noći, na uočnicu blagdana sv. Ivana Krstitelja, a kojeg je Blaško Slišković sa svojom obitelji i nekim obiteljskim prijateljima i rođacima mislio proslaviti nakon svete mise i to velikim obiteljskim ručkom kod nekih kumova u Kruševu, dogodio se smišljeni i dugo planirani pokušaj ubojstva ovog plemenitoga čovjeka i dobrotvora koji je pomogao mostarsku sirotinju svih vjeropispovjesti.
Pošavši iz svog obiteljskog doma, negdje iza deset sati navečer sa svojim vozačem i još dvojicom prijatelja kluba, rekao je da se vraća za sat vremena i kako neće dugo ostati zbog sutrašnjeg blagdana, a otići mora jer je pozvan u svratište “Lovac” od strane kolega i drugova protivničke ekipe, a i mora ih počastiti.
Te kobne noći Blaško Slišković je trebao biti ubijen, a sve je bilo unaprijed pripremljeno. U toj kavani su bili i neki pristaše “Veleža”, koji su također trebali biti dio nogometnog ugođaja, te su i oni te noći pili i jeli na Sliškovićev račun.
Kada je Slišković ušao u kavanu “Lovac”, zajedno sa svojim vozačem, odmah je naručio piće za čitavo društvo. Za jednim stolom blizu podija za glazbenike, sjedio je gospodin Toša Kuić i mehaničar Atijas. Samo nekoliko minuta nakon Sliškovića u kavanu je ušao veleposjednik Miha Blanić, a s njim u društvu su bili: Drago Stanić Stojanov, Branko Radulovć pok. Lazara, Mahmut Stupac, Džemal Fejić i još neki, a bili su navijači raznih klubova, jer je fešta trebala biti zajednička.
U čast pobjede “Zrinjskog” nad svojim rivalima Slišković je još jednu rundu pića naručio, te je naručio i cijelo janje za uzvanike, a za to se unaprijed toga dana, odmah nakon utakmice pobrinuo Sliškovićev vozač.
I dok je trajalo lijepo raspoloženje među mostarskim nogometnim zaljubljenicima, gospodin Toša Kuić je naručio od glazbenika pjesmu “Spremite se spremite četnici”, a nakon njenoga kraja Kuić ju je još jednom naručio.
I nakon što su je još jednom otpjevali i odsvirali, glazbenici su dobili novu narudžbu i to ovaj put od strane Blaške Sliškovića, a to je bila pjesma “Marjane, Marjane”, hrvatska pjesma koja govori o Splitu, te koju je svako volio čuti jer su Mostar i Split uvijek bili gradovi prijatelji. No prije nego je pjesma do kraja završila, iza stola Mihe Blanića je skočio Džemal Fejić i krenuo prema Sliškoviću obraćajući mu se riječima:
“Dosta je tebe i tvoga hasiluka *ebem ti ženu i majku, ja ću ti glavu odrubiti jednoga dana i u vreći ću je nositi kroz Mostar, smeće jedno radićevsko i katoličko…”.
Slišković je u početku bio zaprepašten, ali samo na trenutak; nije mogao vjerovati što govori ovaj luđak, očito od nekog dobro nagovoren. Blaško nije mogao vjerovati da čovjek, čija je sestrična radila za njega godinama, kao i njegov zet, može izgovarati ovakve gnusne uvrjede, i to ničim izazvan. Svi koji su poznavali Sliškovića su znali da se on može kontrolirati u teškim situacijama, ali nije mogao otrpjeti uvrjede na račun obitelji, njegove majke i supruge, te naprosto nije mogao ne planuti na spomen njegove katoličke vjere i Stjepana Radića, kojima je bio odan sve do svoje rane smrti.
Slišković je bio fizički nadmoćniji te je odbacio pokušaj udarca od strane Džemala Fejića, te ga je jednom tresnuo po njušci i digao ga u zrak kao dijete, te ga tako prislonio uza zid. Nije ga htio više tući, jer je bio gentlmen, ali ga je upozorio da više ne vrijeđa, te mu rekao da on napušta kavanu čim izmiri dug, i da nikada više neće svratiti u “Lovac”, kada su u stanju bili načiniti ovakve zamke za ljude koji vole nogomet, a neki samo drugačije nogometno razmišljaju.
No, očito je bilo da Sliškovića treba fizički likvidirati i da njegov pomirljivi stav nije dovoljan; u trenutku kada se vrati za svoj stol, Džemal Fejić se “oslobodio” iz ruku onih koji su ga tobože onemogućavali da se dalje tuče i bacio se s leđa na Sliškovića, te su zajedno pali na pod.
A onda se zametnula opća tuča u kavani “Lovac”; na Sliškovića je nasrnulo sedam ljudi koji su bili unaprijed pripremljeni za ovaj događaj a u početku su hinili neutralnost. Prizor je bio jeziv; kakvu je snagu imao Blaško Slišković, najveći podrumar i vinar u povijesti Mostara, a koji se u kasnijim komunističkim kronikama vinarstva uopće niti ne spominje, dovoljno govori činjenica da mu niti sedmorica nisu mogla nauditi.
I onda je netko od njih sedmero bacio teški sifon pun soda vode u Sliškovićevu glavu s ciljem da ga usmrti te da se to prikaže kao nesreća.
Slišković je pao, svi su mislili da je mrtav, jer je nekoliko sekundi bio u nesvjestici; a onda je on skočio na noge i kao tigar ustao da se brani. U tom trenutku mu se u trbuh zabio veliki nož, što ga ono Turci nazivaju handžar i Slišković je pao i odjeća mu se zacrvenjela od krvi.
Nakon toga je u prostoriju kavane “Lovac” uletjela jugoslavenska policija, došavši u dva automobila, a bili su u stvari “Naručeni” da ulete u trenutku Sliškovićeva ubojstva i da proglase “nesreću”, jer eto, borili su se svi protiv svih. Za Sliškovića se mislilo da je mrtav te su ga povezli autom, ali se on iznenada probudio, te su ga odvezli u bolnicu; oporavak je trajao skoro tri mjeseca, ali je preživio zbog svoje izuzetne snage, a na pomoć mu je bio njegov zaštitnik sveti Blaž, po kome je i dobio ime.
Sedmorica napadača su privedena u policiju, ali su sutra oko podneva i pušteni jer su bili u dosluhu s policijskim komandirom, te su ih samo novčano kaznili.
Normalni ljudi se uvijek mogu upitati; pa kakva je bila ta zločinačka država Kraljevina Jugoslavija kada si mogao ubiti Hrvata kao psa i da nikome ne odgovaraš? Pa kako je moguće da se za smišljeni pokušaj ubojstva dobije samo novčana kazna kao da se radi o prekršaju u prometu?
Za divno čudo, o ovom istinitom događaju već u sutrašnjem izdanju, izvješće je donio “Jugoslavenski list” iz Sarajeva i to 24.6.1936. godine, na veoma korektan način, iako ne sa svim činjenicama.
Naime, novinar toga dnevnog lista nije spomenuo ime čovjeka koji je zabio handžar u Sliškovićev stomak iako je to znao nego je u članku napisao “neko”. U godinama između dva svjetska rata, jugoslavenske kraljevske vlasti su u Mostaru dvadeset i dva puta izvodile na razna suđenja gospodina Blašku Sliškovića, jer su ga progonile kao sposobnog Hrvata i domoljuba, a uz put mu izricale velike novčane kazne. U modernim vremenima to bi se dalo nazvati “zakonitim reketarenjem”.
Blaško Slišković je ozdravio, i dalje je bio jedan od čelnika “Zrinjskog”, ali je ulogu predsjednika preuzeo gospodin Drago Turkalj. I pored svega Blaško je nastavio pomagati mostarsku sirotinju svih vjera. No, za tri dana u obiteljskoj kući Fejića se odvijala prava drama; nesretna Šefika, osoba koja je godinama radila za Sliškovića zajedno sa svojim suprugom, se nije mogla zaustaviti od plača.
Govorila je plačući svome oholome rodžaku Džemalu da se ostavi druženja s ološom i da ne pokušava ubiti nikoga a kamoli poštene i dobronamjerne ljude kao što je gazda Blaško. I onda je ona izvadila novinski članak u kome se osobno muslimansko dobrotvorno društvo Merhamet, zahvaljuje gospodinu Sliškoviću jer je pomagao mostarsku muslimansku sirotinju.
Ipak je ta noć bila znakovita; neka proročanstva su se iz te noći i obestinila, jer su oni isti koji su nagovijestili Sliškovićevu likvidaciju to poslije i učinili, i to uz potporu komunističkih ubojica. I ne samo to, nego se ispunilo i drugo zloguko proroštvo; Blaško SLišković je 1934. godine odbio odati počast ubijenom jugoslavenskom kralju koji je uzgred rečeno naredio ubojstvo hrvatskih narodnih zastupnika u Skupštini Jugoslavije šest godina prije, i to mu je donijelo tragičnu kob u obitelji.
Nakon što su ga ubili u vrijeme pada Mostara 1945.-te godine, komunisti su mu oduzeli svu imovinu, podrume, veletržnicu u Zahumu, restoran “Lištica” na samom mostarskom korzu koji bi u dvadeset i prvom stoljeću bio vrijedan preko milijun eura, te svu zemlju pod vinogradima njegovoj obitelji tako da su ostali puka sirotinja, sa samo obiteljskom kućom za stanovanje, koja je uz to bila potpuno uništena.
A da zlo dugo pamti i uvijek se pokušava osvetiti onima koji su nedužni Hrvati i katolici dokazuje još jedan slučaj, na prvi pogled nepovezan ali duboko sudbonosan. Te noći u kavani “Lovac” Blaško Slišković je sudbinski i proročki naručio pjesmu “Marjane, Marjane” te je tim činom izazvao svoga zaštitnika svetoga Blaža i samoga Velikog Boga da mu se pobrinu za unuka četrdeset i pet godina kasnije.
Godine 1981. nogometni klub “Velež”, za koga je u godinama poslije Drugog svjetskog rata uspješno nastupao Blaškin sin Vlatko, a poslije i unuk Blaž je postao pobjednikom Kupa Jugoslavije. Mladi Blaž Slišković Baka je uz izvrsnog Vahida Halilhodžića i sigurno druge odlične nogometaše bio najzaslužniji za ovaj trofej.
Dakle u godina kada “Zrinjski” više nije postojao skoro pola stoljeća, jer je bio zabranjen nakon Drugog rata kojom su mu prigodom pobijeni svi prijeratni predsjednici i najveći broj nogometaša, nogometaši “Veleža” koga ipak vole i podupiru svi Mostarci, osvaja taj Kup.
I taj se klub, odnosno njegovi čelni ljudi komunisti maćehinski ponio prema Baki Sliškoviću; iako je bio igrač bez ugovora i bio je još pod stipendijskim ugovorom, nisu mu na sastanku s njim i ocem Vlatkom ponudili nkakav ugovor.
I tada je razočarani otac Vlatko, poštenjačina od glave do pete, nakon što se vratio doma i sa suprugom Nedom popio Kavu, prvi put osjetio kljenut srca, jer nije mogao vjerovati da njegov sin Blaž Baka, koji je već tada glasio za jednog od najvećih talenata u Europi, ne može više igrati u Mostaru jer ga čelnici kluba preziru zbog nekih davnih mržnji prema obitelji Slišković.
Ali onda je Bog intervenirao; veliki hrvatski klub “Hajduk” je u do tada najvećem transferu u povijesti jugoslavenskog nogometa kupio Blaža Baku Sliškovića, te će u njegovom dresu doživjeti zvjezdane trenutke slave i dobiti nadimak “Maradona s Balkana”, a nadimak je nastao iz usporedbe s tada nadolazećim najvećim svjetskim nogometašem, Argentincom Diegom Armandom Maradonom.
U tim se godinama, iako zatrpan u nekom neobilježenom grobu i na nekom hladnom mjestu, smješkao njegov djed Blaško i pjevao hrvatsku domoljubnu pjesmu koju je prvi put zapisao pjesnik Ivo Tijardović, pjesmu u slavu svoga unuka i svoje obitelji, i velikog “Hajduka”;
“Marjane, Marjane, Marjane, Marjane,
Marjane, Marjane; ča barjak ne viješ?
Ča barjak ne viješ milu trobojnicu?
Crven, bijeli, plavi, naš barjak hrvatski…”
Tekst iz Romana o nogometu, “Zrinjskom”, Mostaru i…. “Sjećanja na vitezove s lentom”, Emanuela Miličevića.
