Naslovnica Hercegovina Fra Ante Marić: Božić kasnih pedesetih u Mostaru

Fra Ante Marić: Božić kasnih pedesetih u Mostaru

Božić kroči svojim putem prema meni. Svake godine. Uvijek mi je nekako drukčiji. S njim sam ostario. S Božićem. Ne mogu izdvojiti ni jedan koji bih posebno istaknuo ili rekao da mi nije bio u duši. Svi su mi bili u duši. Tako i ove godine ćutim da Božić kroči. Već se došašće bliži Badnjaku.

Bile su to kasne pedesete prošlog stoljeća. Grad je čekao Božić. Svaka hrvatska katolička kuća. Nismo onda baš nešto njegovali adventske vijence, ali smo sijali pšenice. Na Sv. Luciju. Majka i sestre. I prskale je vodom svako jutro, gledali smo svi kako raste. Mi smo s Tatom uređivali oko kuće, sve čistili, a Tata se brinuo za drvce. Jaslice smo, dakako, pravili.

Prvo čega se u životu od Božića sjećam jaslice su u franjevačkoj crkvi. Bile su na ulazu desno, pod korom, u oltaru sv. Franje. S Tatom sam bio pred njima. Tata je čekao da se silni svijet raziđe. I tada mi je objašnjavao.

– Vidiš, Marija i Josip bili su pred onom gostionicom, ali nisu našli prenoćište. Bilo je to za njih skupo.

Gledao sam oca i nisam shvaćao. Mislio sam u sebi: – Ma da je Josip s trudnom Djevicom Marijom došao pred moju gostionicu, primio bih ga bez pare i dinara.

Otac mi je nastavio objašnjavati:

– Iz daleka su došli Josip i Marija. Skroz iz Nazareta, to je nekoliko dana putovanja. Car je August zapovjedio da se popišu. Tako je Josip morao za Betlehem. Eno, prešli su preko onog mosta, a ona cesta tamo ode prema Jeruzalemu. On nije daleko.

Iznad jaslica bile su kuće poredane u niz. Sve s ravnim krovovima, zidane kamenom. U mnogima je još gorjelo svjetlo. A iznad kuća bio je nebeski svod. Tamnoplav. Na njemu su bile zvijezde, zvjezdice i puni mjesec. Tako su žućkasto svijetlile i mirovale na tom nebeskom svodu. Odmah ponad špilje u kojoj su bile jaslice bila je velika zvijezda i sve u špilji osvjetljavala. Vidio sam Djevicu Mariju, Isusa na slami, sv. Josipa, magare i kravu. Tamo iz daljeg su išli pastiri s uzdignutom svjetiljkom u rukama. Bilo ih je nekoliko. Neki su nosili ovcu ili janje preko ramena. S druge strane dolazila je druga skupina pastira. Anđeo s velikim krilima bio je iznad špilje pored velike i svijetle zvijezde.

To je slika koja mi je ostala od toga Božića kasnih pedesetih u Mostaru u franjevačkoj. I dugo je trajala. U mojoj duši i sjećanju. I u stvarnosti. Rekao bih sve do devedesetih. A onda su franjevačku spalili, ubili i sve je u crkvi oganj progutao. I jaslice. Fratri su sačuvali izgorjeli ostatak kipa sv. Ante Padovanskog. Kristovo raspelo. Sve je izgorjelo, a Kristovo raspeto tijelo ostalo je netaknuto. Fra Josip je Gospin kip iz starog oltara istrgnuo ognju iz ralja. Zgarište crkve čekalo je prve kiše da se rastoči. Da sve nestane. Teška su srca fratri i gvardijan fra Ivan sklonili ruševinu franjevačke svetinje i Božić ‘95. proslavili u novosagrađenoj kripti. I jaslice su bile, a ne više one iz kasnih pedesetih. One su izgorjele, a ostale su nakićene u duši.

Opet, evo, Božić je tu. Polnoćka je u 21 sat, mala polnoćka je u 18, poslije toga su žive jasle. Postavlja ih Frama pred novim Sv. Petrom i Pavlom pod zvonikom mira. Korona je, policijski sat. Treba poštivati propise.

Sve se izdržalo, i ovo će!

Sebi u bradu ispod navučene maske zbori baka u kripti i prebire krunicu u svojim rukama.

Na Trgu hrvatskih velikana spomen poginulim hrvatskim braniteljima kamenom, vodom i svjetlom priča priče o hrabrosti branitelja Grada. Iz reljefa se čuje krik Majke s mrtvim Sinom u naručju. Ruke su raširene od prsta do prsta, Bogu uzdignute, a fratar zatiska uši da mu majčin krik ne raskine srce. Križ lebdi nad vodom obasjan svjetlom koje sanja vječnost. U spirali se kroz sedam ogromnih stijena mač ponosa zabija u vodu.

Sve me ovo podsjeća na one moje jaslice iz kasnih pedesetih u franjevačkoj.

U svemu vidim i pastire, kako u skupinama sa svjetiljkama prilaze jaslicama. Vidim magare kako nešto kravi šapće. Josipa sa štapom, zabrinuta.

Kako je dobar čovjek ovaj sveti Josip! Sve je pretrpio. Ta poniženja gostioničara, hotelijera, vlasnika svratišta. I to sve pred svojom Djevom Marijom. Trudna, tjeskobna. No Josip se nije dao. I stoji sada tu tako ponosan. Zabrinut, doduše, kao i svaki otac, ali ponosan. Svi ti naduveni vlasnici svratišta nisu mu oduzeli ponos. Josip dobro zna tko je, zna tko je Djeva Marija, zna tko je Dijete koje je rodila. Pa, sve mu je to anđeo objavio. Kakvi gostioničari, hotelijeri i vlasnici svratišta!

I Josip mi lebdi pred očima i kao da ga čujem:

– Ne bih vam ove jaslice i ovu špilju dao za sva vaša bogatstva i zlatne konake.

I kao da mi sve ovo, kao pred jaslicama pedesetih u franjevačkoj, govori Tata. On mi je, i drugoj svojoj djeci, sve objašnjavao. I sve je znao. I kad bismo mislili da sada o nečemu neće pojma imati, on je odmah o tome pričao tako suvislo kao da se spremao baš za to naše pitanje.

A u kući su s puno djece, kakva je bila naša, najveća pospremanja bila pred školu, pa što se ne bi moglo tada, e onda pred Božić. Pred Božić sam dobio zimske čizme. Bile su baš kakve sam sanjao. Nisam se nadao da će mi ih roditelji moći kupiti. No bio je jedan problem. Bile su mi male, uske. Samo nakon prvog odlaska do škole, Pete osnovne – Rudarske, natjerale su mi žuljeve. Nastojao sam prikriti da šepam. No Tata je to primijetio-

– Jesu tebi te čizme dobre?

– Jesu!

Kao iz topa sam odgovorio. On me posjeo na stolicu, izuo ih, skinuo i čarape, i kad je vidio žuljeve na mojim stopalima, sažalno me pogledao.

– Pa, sine moj, one su te ubile.

– Raširit će se.

Kušao sam pametovati. Tata ih je odmah spremio u kutiju te mi obuo ljetne i sjeo na šipku svoga muškog bicikla.

Krenuli smo na daleki put prema Donjem Bati koji je bio na dnu grada. Otac me pri vožnji štitio svojim rukama i upravljao vješto biciklom. U Bati nas je dočekala ista prodavačica. Vidjela je da čizme nisu oštećene.

– Samo je jednom u njima otišao u školu.

Ona je prihvatila Tatinu želju da uzme broj veće. Tata joj je pokazao i račun. Kad sam prohodao u novim čizmama, bilo je to baš udobno. Vraćali smo se kući, a ja sam nešto razmišljao o onom što mi je Tata pred jaslicama pričao, kako sv. Josip nije imao novca za svratište. Dobacio sam Tati:

– A da nam ih nije htjela zamijeniti?

– Kupio bi Tata nove!

Pokušao sam ga pogledati okrećući glavu dok me vozio na biciklu.

– Kako odmah nisi vidio da su ti uske?!

– Bilo me strah da nemaju veće! A sviđale su mi se!

Šutjeli smo i vozili se kući. Htio sam mu još nešto reći, ali nisam. Čuo sam večer prije pred spavanje majku kako mu govori:

– Mi više dinara nemamo!

On je samo šutio. I majka je šutjela. A Božić je bio na pragu.

Vecernji.ba