17.7 C
Mostar
Utorak, 21 svibnja, 2024

Fra Ante Marić: Simbol hercegovačkih franjevaca u plamenu na 100. rođendan

Pretrpjela je gimnazija i tursku i austrijsku vlast, ne bijahu joj sklone, preživjela je strahote i veliku glad tijekom I. svjetskog rata

- Oglas -

No, kataklizmu II. svjetskog rata i poraća nije preživjela. Partizani su je zbrisali s lica zemlje. Njezine su profesore ubili, njezinu djecu – đake rastjerali, a 1947. spalili sve što je do tada preostalo, piše fra Ante Marić za Večernji list BH.

U ponedjeljak navečer, pred spavanje, jako me je ražalostila vijest iz Širokog Brijega – gori Franjevačka klasična gimnazija. Na svoj stoti rođendan, 1924. – 2024. godine. Naime, temeljni joj je kamen položen na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1924., u čast 700. obljetnice stigmatizacije sv. Franje Asiškoga. Sirene vatrogasnih vozila, strka i zbrka, teške slutnje. Bože, čuvaj tu svetu školu, to sveto zdanje, tu djecu koja u njemu uče život. I onda, naviru sjećanja, ne daju snu na oči. Oćutiš da si star, da se mnogo toga sjećaš.

A ta gimnazija velika mi je ljubav. I sretan sam da je i danas zovu gimnazijom, da su u njoj naša djeca. Jer mogli su je preorati, kao i mnogo toga, spržiti i spaliti, u silos, u ne znam što pretvoriti oni koji se nisu bojali ni čovjeka, svećenika, redovnika ubiti. Jutro poslije zovem Blanku te mi veli da Knjižnica nije nastradala. Zovem oca gvardijana, tužan je kao i svi fratri u samostanu. Ovo me zorno podsjetilo na požar katedrale Notre-Dame u Parizu prije tri godine. Gori nešto sveto, nešto što ti je u srcu.

- Oglas -

Zbogom, drago Kreševo

Široki Brijeg svoj nastanak zahvaljuje činjenici da su ga u prvoj polovini 19. stoljeća, kao pusto i nenaseljeno mjesto, od Mehmed-age Kurta, kupili hercegovački franjevci. Ti su redovnici sv. oca Franje već puna tri stoljeća, tamo od 1563., kada Turci ruše posljednje njihove samostane – sv. Ante u Mostaru i sv. Katarine u Ljubuškom, beskućnici u vlastitu zavičaju. Krišom mu svraćaju iz Živogošća i Zaostroga pa poslije iz samostana Bosne Srebrene – Kreševa, Fojnice i Kraljeve Sutjeske. Kad dotrajala i okrutna turska vladavina ide prema svom skončanju, hercegovački franjevci, nastanjeni uglavnom u Samostanu sv. Katarine u Kreševu, sve jače i jače u svojoj Hercegovini ponovno žele sagraditi samostan i u njoj se ponovno nastaniti. Sa svim crkvenim i političkim dopuštenjima oni se odcjepljuju od kreševskog samostana 16. svibnja 1844. godine. Tog je dana fra Martin Ćorić Beljo s dvojicom novaka i nekoliko đaka klečao pred oltarom u crkvi sv. Katarine u Kreševu zahvaljujući za sva dobra koja su tijekom desetljeća doživjeli u tom samostanu i moleći zagovor sv. Katarine da se sretno vrate u svoj kršni zavičaj.

- Oglas -

– Zbogom, drago Kreševo, niti mi više igdar k tebi, niti ti k nami – kroz suze rastanka šaptala je molitva.

Pali su ti redovnici na goli i kameniti Široki Brijeg i prvih mjeseci “stanovali” pod kitnjastim hrastom. Sanjali su budućnost koja, poput velikog brda neizvjesnosti, pred njima stoji. Bilo je nekoliko fratarskih kuća po Hercegovini, a za sjemenište i buduće gojence užurbano na Čerigaju grade kuću uz onu koja je već tu kao sijelo blatskih pa čerigajskih župnika. Novaci se zakratko smjestiše u Mostarski Gradac, a onda i oni i đaci u spomenutu kuću na Čerigaju. Dana 23. srpnja 1846. godine, jer ih Turci potjeraše iz Mostara, gdje su htjeli graditi prvo svoje stanje i stanje za biskupa, položiše temeljni kamen tom tako željenom samostanu. I čim su sagradili njegove prve prostore, smjestiše u njih 1848./1849. godine Uzgojni zavod i Novicijat. Kako su s gradnjom samostana išli sretnom završetku, uz njega 1860. godine sagradiše kao dodatak u sjecištu južnog i istočnog krila skromni prostor za školovanje i odgoj sjemeništaraca. Sve je to bilo nedostatno te se 1899. odlučiše napraviti pravu zgradu za te prilike. No i kad je 1901. godine bila završena, ne bijaše svojim prostorom dostatna za potrebe školovanja. Gradeći po cijeloj Hercegovini sve iz temelja, jer ničega ne bijaše, uvijek je hercegovačkim franjevcima prva na misli gimnazija. Urediti školu za odgoj vlastita pomlatka. Tako su, uz silne napore, 1924. počeli s gradnjom velebne zgrade vlastite gimnazije. Godine 1929. za mali konvikt vanjskih đaka, koje primaju od 1903., a redovito od 1911., sagradiše velebnu zgradu.

Uza sve to su za potrebe gimnazije gradili dućane (1861.), pučku školu (1867.) i hidrocentralu koja proradi 1935. godine. Ponajbolje članove provincije šalju poglavari na visoke škole kako bi gimnazija imala dobar i učen profesorski zbor. Godine 1889./1890. utemeljiše prvi razred gimnazije po svim državnim propisima školstva za takve škole. Uz veliki napor im država školske godine 1917./1918. priznaje i dopušta prvi ispit zrelosti s pravom javnosti. Nakon toga gimnazija stasa u jednu od najboljih na ovim prostorima i šire. Pretrpjela je tursku i austrijsku vlast, ne bijahu joj sklone, preživjela je strahote i veliku glad tijekom I. svjetskog rata, u vremenu između svjetskih ratova izrasta u slavnu veliku Gimnaziju u Širokom Brijegu. No, kataklizmu II. svjetskog rata i poraća nije preživjela. Partizani su je zbrisali s lica zemlje. Njezine su profesore ubili, njezinu djecu – đake rastjerali, a bogate školske zbirke, muzej, kabinete, zgradu i arhivu uništavali i pljačkali da bi 1947. godine spalili sve što je do tada preostalo. Nikada više nisu dopustili Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji da je ponovno uzdigne i oživi. Duga olovna desetljeća komunističkog režima nije se smjelo ni spomenuti njezino ime ni ime Široki Brijeg, koje je zabranjeno. Preživjeli su fratri zbrajali krhotine, tužili nad ratnim skloništem, koje do 1971. čuva ubijena i spaljena tijela njezinih profesora. Slučajno preživjeli njezini profesori s tugom su i šapćući, jer i zidovi su uši imali, pričali o svojoj i provincijskoj gimnaziji.

Svoju prvu službu nakon studija imam u Širokom Brijegu. Nama, vjernicima, i žiteljima grada Mostara Široki je Brijeg bio drago i sveto mjesto. Pješice smo išli na uočnicu Velikoj Gospi i uvijek krišom posjećivali mjesto gdje su spaljeni širokobriješki fratri. Sad sam tu. Ćutio sam ponos što sam u istom samostanu u kojem su i oni bili. Zamišljao sam tako često, što li su proživljavali u tim posljednjim časima prije odvođenja u smrt? Čast sam imao živjeti sa slučajno preživjelim profesorima te gimnazije fra Vojislavom, fra Vencelom, fra Mladenom. Tako sam često želio s njima pričati o toj školi. Rado bi se odazvali, no osjećaji su im priječili do kraja iznijeti sve što su znali, što su u svojim dušama nosili. Znali bi samo ponavljati: “Nikad više takve škole!” I tu je u meni poniknula želja saznati o toj školi što više. Skupljao sam i najmanju sitnicu, pravio bilješke, od njih dobio mnoge vrijedne stvari i knjige: izvješća, zderane dijelove “Ruže” i tome slično.

S vremenom je to zanimanje raslo, a na osobit način, nakon pada komunizma. Sa svih su strana dolazili glasovi o njoj, javljali se još živi đaci, održavali simpoziji. Shvatio sam da je gimnazija sa sjemeništem i konviktom za vanjske đake izričito provincijski projekt. Bitni su, dakle, dokumenti o njoj u provincijskom Arhivu koji nije doživio sudbinu gimnazijske i samostanske arhive u Širokom Brijegu koje je OZNA spalila u veljači 1947. godine. I, uistinu, Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru sačuvao je mnoštvo dokumenata o toj ustanovi. Uz nesebičnu pomoć provincijskog arhivara fra Ante Tomasa počeo sam preslikavati gotovo svaki dokument o gimnaziji. I došao do mnoštva njih. I kad sam pomislio da bi to bilo sve, u Franjevačkoj knjižnici Mostar bilo je još mnogo vrijednih dokumenata. Na osobit način nekoliko godišnjih izvješća slučajno sačuvanih s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Posebno je bilo uzbudljivo pronaći fotografiju stare širokobriješke crkve u koju su svi ti đaci išli na molitvu do 1905. godine. Knjižnica je sačuvala i mnoštvo fotografija iz života gimnazije, fotografije nakon maturalnih ispita, mnoštvo negativa fratara fotografa fra Brune Adamčika i fra Branka Marića koji su i njezini profesori. Posebna je priča o fra Bruninim negativima sačuvanim u Arhivu provincije, a koje sam na poticaj fra Vojislava Mikulića (on ih je i sačuvao) donio u Široki Brijeg 1987. godine. To je pravo bogatstvo ovako male zajednice.

Danas su svi ti negativi, zahvaljujući trudu mnogih u Arhivu Provincije, digitalno obrađeni. Zatornici ove velebne institucije desetljećima su o njoj širili neistine. Svaki dokument, svaka fotografija i najmanji papirić o njoj bio mi je radost. Odlučio sam tu radost podijeliti s javnošću. Svima reći istinu o tom školskom projektu Hercegovačke franjevačke provincije. Zato je studija o njoj ispala na gotovo dvije tisuće stranica. Zato je u njoj toliko preslika dokumenata i fotografija. Zato je u toj studiji kronika doslovce prepisana i dana svima na uvid. Ovo je dokumentirana istina o Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu. Od uspostave prvog razreda 1889./1890. do zadnje školske godine 1944./1945. koja je u krvi prekinuta, svaka je školska godina i naslov u ovoj knjizi. Pokušao sam navesti imena đaka, ako je to bilo moguće, njihovih profesora, njihov uspjeh, ispite male i velike mature, popravne ispite, opći uspjeh.

Knjiga je podijeljena u tri sveska. U prvome je uvodni dio, povijesne okolnosti te život od 1844. godine do prvog ispita zrelosti s pravom javnosti 1917./1918. Drugi dio govori o razdoblju od 1918./1919. školske godine do 1934./1935. Treći je dio od školske godine 1935./1936. do školske godine 1944./1945. s posebnim poglavljem “Izgradnja širokobrijeških objekata”. Povijest nastanka, rad i skončanje gimnazije predstavljaju autentični dokumenti. Pokušao sam jednim hladnim pristupom ponoviti i prikazati sadržaj tih dokumenata. Ondje, gdje nisam našao dokumente, nisam ni nagađajući zaključivao. Površnim će čitanjem netko misliti da su neki od dokumenata suvišni, no svaki je od njih kamenčić divnog mozaika koji su mržnja i nekultura strgali.

Na toj sam knjizi radio mnoge godine. Ona je sveobuhvatan prikaz hercegovačke fratarske gimnazije tijekom stotinu godina. Bit će pomoć mnogima koji će krenuti u istraživanje pojedinih njezinih razdoblja ili pojedinačnih sastavnica njezina bića. Svjestan sam, dakako, činjenice manjkavosti svakog ljudskog čina. No, i bez suzdržavanja javno priznati da je motiv ovom trudu bila ljubav. Ljubav prema redu sv. oca Franje koji se na tako jedinstven način ostvario u ovom mom zavičaju, u Hercegovini. Čitajući mnoge dokumente, oćutio sam toliko strepnje, toliko bojazni i straha da započeto uspije, toliko radosti sav se predati na toj njivi Gospodnjoj. Dokumenti i fotografije progovaraju sirotinjom i neimaštinom onih koji sanjaju djela koja su naoko u samom svom početku osuđena na propast. No, uspjeli su. Izniknuli iz prašine i “vacarde”, odjeveni u “klašnjave” hlače i lanene košulje, odjeveni u habite od čoje, izloženi nemilosti zaraza i sušice, ostavljeni od svih i tako često otpisani od moćnika. Čitaš kako sa zorom ustaju i kako satima danom u radu ustraju, kako s ljubavlju i ničim poljuljani sriču od a – be – ce, da bi za nekoliko godina naučavali iz najučenijih europskih katedri.

Posljednji dani…

O posljednjim danima života Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu rječito govori pismo oca provincijala fra Lea dr. Petrovića upućeno 13. siječnja 1945. godine (službeni broj Provincijalata 10./45., SP SV 149., folija 11) ravnatelju gimnazije o. fra Radi dr. Vukšiću i gimnazijskom profesorskom zboru:

“POŠTOVANI OTČE RAVNATELJU,

Znam i duboko u duši osjećam, koliko Vi i sva braća profesori naše gimnazije podnosite tereta i krvavih žrtava za naš zavod, budućnost i nadu našu. Zato će Vam naplatiti dobrota Božja, a poznija će pokoljenja izkazati Vam harnost i zahvalnost. S moje strane i u ime provincijalne uprave svima vam iskrena i duboka hvala. Poštovani otče, nastojte i dalje sa svojim suradnicima spasavati sve što se spasiti dade. Koliko možete gledajte, da upregnutim svim silama održite taj temeljni naš naukovni zavod na dostojnoj visini. Čuvajte ga kao oči u glavi, da što manje pretrpimo štete. Ako Vam prilike dopuste, nastojte da barem s našim djacima – klericima nastavite predavanja. Takodjer i s ostalima, ako se bude dalo. Došao bih među Vas, ali mi se tuga obavije oko srdca, pa ne mogu. Misli su moje uviek s Vama. Sve Vaše patnje i nevolje duboko suosjećam. Uza sve udarce sudbine ne gubimo nade u dobrotu Božju i Njegovo milosrdje. Bog će nas čuvati. On nas je branio i podržavao kroz prošla teška i duga, mutna i krvava stoljeća. Božje oko bdije nad nama. Naredio sam da 15. siečnja 1945. svi profesori i djaci budu na okupu – naravno, koliko dopuste prilike i okolnosti. Mislim, da se i Vi s time slažete. Ako učinite što mognete, učinili ste sve. Ovom bih Vas prigodom, poštovani otče ravnatelju, zamolio da u sporazumu s pp. Oo. profesorima – posebno prefektima klerika-djaka – skalupite Pravila za klerike – djake. Sjednički odobrena pravila pošaljite Provincijalatu na konačno odobrenje. Bez ikakvih pravila nezgodno je prefektima, osim toga nema tradicije medju djacima – klericima. Nadamo se, da ćete u dogledno vrieme ta pravila predložiti, da odmah stupe na snagu.

Vama, otče ravnatelju, i svoj braći profesorima šaljem svoj iskreni bratski pozdrav Provincijal.

PS. Sazovite sjednicu i ovo pismo pred pp. oo. profesorima pročitajte.”

Za kratko su partizani ubili ravnatelja gimnazije fra Radu i mnoge profesore 7. veljače 1945. u Širokom Brijegu, a oca provincijala i drugu braću 14. veljače 1945. godine mučili, ubili i bacili u rijeku Neretvu.

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

25,468ObožavateljiLajkaj
416SljedbeniciSlijedi
1,200PretplatniciPretplatiti
Mostar
vedro
17.7 ° C
17.9 °
17.7 °
88 %
1kmh
0 %
Uto
24 °
Sri
21 °
Čet
22 °
Pet
24 °
Sub
23 °
spot_img

Najnovije