Na početku 20. stoljeća u Hercegovini je živio fra Didak Buntić, fratar koji je kao nijedan prije njega i nijedan poslije njega utjecao na razvoj toga kraja. Svećenik, profesor, prosvjetitelj, graditelj, odgojitelj, pučki zastupnik u državnome saboru – sve to je bio fra Didak Buntić. Za njega se pravom može kazati da je bio puno ispred svoga vremena. Mnogo puta ono što je fra Didak činio ljudi nisu razumjeli, a mnogi nisu ni prihvaćali.
Tako na jednome mjestu on piše svojim suradnicima, govoreći o opismenjavanju puka, a osobito ženskoga: “Velite da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to važnost polažem, da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog naroda naobrazba njegove žene.” Zvučale su ove riječi u to vrijeme revolucionarnima.
I na drugim područjima fra Didak je volio pomicati granice. Talijanske majstore koje je doveo da grade crkvu na Širokom Brigu zadržao je samo onoliko dugo koliko im je trebalo da pouče domaće mladiće obradi kamena. Puk koji nikada prije nije ni pomišljao o kalemljenju nekih novih sorti voća ili i navodnjavanju polja, upućivao je prema tim novim obzorima. Fra Didak je trajno pastirski “izazivao” svoj puk da traži nova rješenja. Bilo je to vrijeme duhovnoga i materijalnoga napretka Hercegovine.
No onda je nadošla velika kriza. Prvi Svjetski rat, glad, neimaština, bolesti, suša… I u tim trenutcima velike krize fra Didak nije očajavao, nego je znao što činiti. Prestao je tada “izazivati” svoj puk i odlučio ga je zaštititi. Kao brižni otac organizirao je sakupljanje hrane, otvarao pučke kuhinje, pregovarao sa austrijskim državnim vlastima, riskirao svoju poziciju kako bi pomogao svom puku te se nije libio i prozvati one koji su mu svojom nebrigom o glavi radili. Konačno, za one najugroženije, za djecu, je organizirao konvoje koji su ih na neko vrijeme odveli na sigurno – u bogatu Slavoniju, gdje su imali i kruha i krova nad glavom.
Čini mi se da se od primjera fra Didaka Buntića Crkva i njezini pastiri mogu puno učiti i danas. U ovo naše vrijeme svako malo se čuju glasovi u Crkvi koji trajno pokušavaju pomaknuti granice i usmjeriti vjersko razmišljanje i vjersku praksu u nekom novom smjeru. To svoje postupanje vrlo često temelje pak ne na jasnoći i osloboditeljskoj snazi punine evanđeoske istine, nego na moralno-emotivnoj ucjeni ljudi koji su unatoč svim svojim slabostima i manama ipak odgojeni na jednostavnom kršćanskom principu svjedočke ljubavi. Ne ulazeći toliko u problematiku tih novih razmišljanja i novih praksi, čini mi se izrazito ne-mudrim to činiti sada.
U ovo vrijeme straha, pandemija, nesigurnosti i nejasnoća, u ovo vrijeme kada ljudi bivaju odbačeni i ostaju bez egzistencijalne sigurnosti samo zato jer misle drugačije – pravi pastir postupa poput fra Didaka. On okuplja svoje stado, grli ga poput brižnoga oca, dopušta sebi da poprimi mirise njegovih strahova i nadanja, ne krije se iza stvarnih i nametnutih maski i riskira sve kako bi sačuvao one koji su mu povjereni. Sa svojima ako treba i u smrt. Baš poput oca koji svoje dijete uči hodati i potiče ga da ide naprijed u trenutcima sigurnosti, ali ga jednako tako ljubi i štiti u onim trenutcima kada se to dijete prestraši i posustane pred sjenama koje se nad njega nadvijaju.
Tako je činio fra Didak. Na jednome mjestu on će kao provincijal napisati svojoj braći: “Sjetimo se, braćo, i imajmo uvijek pred očima, da smo duhovni stalež, da smo duhovnici: pa zašto da se takvim nazivamo ako nemamo unutarnjeg života – lucus non lucendo. Koju funkciju može s uspjehom vršiti takav jedan isprazni i bez ikakva unutarnjeg života svećenik-redovnik: zar funkciju učitelja, pastira, suca, liječnika spavši na jedno prosto klepetalo? Zar je duhovni leš u stanju na život probuditi, zagrijati, ohrabriti i okrijepiti ikoga? – Ne! On je jedino kadar da ga okuži, zarazi, usmrti!”
Danas 9. listopada 2021. obilježava se 150 godina od rođenja fra Didaka Buntića. Dok se zahvalno sjećamo ovog velikana naše povijesti, Boga molimo da Crkvu oslobodi “prostih klepetala i duhovnih leševa” te nam daruje pastire kakav je bio fra Didak – pastire po Srcu Isusovu koji su spremni sve učiniti i sve riskirati za svoje stado.
Medjugorje 25.06.1981.
