35.9 C
Mostar
Utorak, 27 srpnja, 2021

Fra Karlo Lovrić: Tužno sjećanje

TUŽNO SJEĆANJE 

 

Svako jutro iziđu na šetnju,

Sporo hode, jer imaju smetnju.

Štake ima  u rukama žena

I  protezu… iznad je koljena.

 

Morala je amputirat nogu.

Srcem, dušom zahvaljuje Bogu,

Da muž njezin prati je u svemu,

Ne osjeća da je teret njemu.

 

Ima drugo, što im srce muči,

Zato često ostaju u kući.

Čim su vani, osjećaji rade,

Prošlost bliža  njima radost  krade.

 

Imali su Danijela sina,

Izmoljena  gore iz visina.

Sami Bog  im podario njega,

A sada su bez radosti, svega.

 

Devetnaest… imao je ljeta,

Kad otiđe sa ovoga  svijeta.

Nad autom izgubi kontrolu,

Ljeta idu…oni su u bolu.

 

Premda prošlo trinaest tužnih ljeta,

Još je svježe, velika je sjeta.

Ne prolazi, duboke su rane…

Pogled na njih samo žalost hrane.

 

Njima svjetlo bi Danijel,  nada,

Kako samo smrtno on nastrada?!

Ponos bio  i velika dika,

Zato  žalost… golema, velika.

 

Sada ništa nije kao  prije

Pa ni sunce jednako ne grije,

Niti mjesec kao nekad svijetli,

Nit pjevaju ranom zorom pijetli.

 

Bog je svjetlo, oni to ne taje,

Vjera smisla životu im daje.

U vječnosti susresti će sina,

Sad ih prati gore iz visina.

 

Međugorje, 20. lipnja 2020.

Fra Karlo Lovrić/HERCEGOVINA.in

Najnovije: