Imao sam čast da sam upoznao Luku Modrića , a Zrinjski može biti ponosan jer je najbolji nogometaš svijeta nosio sveti dres s lentom. Mogu danas razni novinari koji uskrsnu kada treba biti u žiriju za izbor nekoga sportaša pisati što hoće, a istina je da je najbolji nogometaš svih vremena koji je igrao u ovoj državi nosio dres HŠK Zrinjski.
Prvi glas da dolazi dobar mladi igrač u Zrinjski bio mi je od pokojnog barba Rade. Tada Zrinjski nije bio ono što je danas, pa su dolazili razni igrači, a malo njih je uspjelo opravdati epitet pojačanja.
Uz Luku te godine su iz Dinama na posudbu došli Davor Landeka i Ivica Džidić. Kada sam prvi put vidio Luku onako malenoga pomislio sam da će ga mesari u tadašnjoj PL BiH iskasapiti. U to vrijeme nisam gledao samo utakmice nego i većinu treninga, a u Caffe X smo sanjali veliki Zrinjski i dan kada ćemo slaviti titule. Caffe X se nalazio između stadiona HŠK Zrinjski i tadašnjeg hotela Mostar gdje se Luka hranio, tako da smo ga često svraćali na piće.
Sve igrače smo dočekivali tako prijateljski, a ni mi kao ni Luka tada nismo mogli zamisliti da će on postati ono što je postao. Na treninzima se vidjelo da Luka nije jedan od onih koji je došao u Zrinjski da mu prođe godina. Trudio se, uklizavao na svaku loptu kao da je to utakmica finala Svjetskog prvenstva ili Lige prvaka koje je poslije igrao. Ubrzo je postao naš Luka, jer je igrao za nas i za Zrinju. I sada pamtim onu legendarnu sa stajanje Keno daj Luki, a kada je Luka dobije onda nastaje dar mar na stadionu. Igrao je Luka bez obzira na to što je često nakon utakmica bio modar od masnica i modrica, pa je tada u svakom smislu riječi bio Modrić modar od udaraca.
Ni tada nije odustajao ni posustajao, ustajao je i igrao dalje u inat kostolomcima i igrao je za nas. Svaki svoj pogodak proslavio je s navijačima na Stajanju. Stajanje mu je znalo vratili transparentom Svi kao Luka, a da su svi bilo kao Luka tada bi se Zrinjski borio za naslov, a ne za opstanak. U vremenu između utakmica dolazio je u X da bude s navijačima. Shvatio sam da je on shvatio koliko nam znači Zrinjski, i pokazivao nam je to na terenu. Te godine dodijelili smo mu pokal Filip Šunjić Pipa, za koga je Luka rekao da mu je prvi i najdraži u karijeri. Čovjek koji je poslije prorekao da će Luka biti najbolji igrač na svijetu tada se sjetio da ima doma neki pokal koji bi on poklonio Luki, te ga ja donio da ga vidimo. Bila je to kristalna vazna, sigurno vrijedna, ali ne i prigodna te smo mu je vratili, a on nam je stao zahvaljivati što se pretvorilo u dobru šalu koju se i danas sjetimo. Pokal je Luki predao upravo on, a sve ostalo je povijest koja pamti i koju ne može niko iskriviti.
Prođe i ta godina, a Luka se vratio u Hrvatsku. Nakon par godina već je bio u Dinamu i reprezentaciji. Dinamo je te godine došao u Međugorje i nije bilo lako doći do Luke. Ipak zahvaljujući Ivici Džidiću mi smo došli do njega i proveli ugodnih satak vremena čavrljajući o njegovim mostarskim danima. Bila je to jedna divna večer s koje su nam vječno za uspomenu ostale fotke s Lukom. Poslije toga Luku sam gledao samo s tribina ili preko TV ekrana. Vjerojatno je on mene zaboravio, ali ja njega nisam. Danas kada se sjetim svega poželim se vratiti u to vrijeme. Nedostaje mi taj Zrinjski uz koga su bili samo on koji ga vole. Nedostaju mi gostovanja na koja smo išli, a nismo bili sigurni da ćemo se vratiti sa njih. Nedostaje mi barba Rade i nedostaje mi Luka Modrić. Danas bi ona poruka iz ove priče Svi kao Luka mogla i morala biti putokaz nekima koji nose dres Zrinje….
Ovo što pišem mnogi nikada neće shvatiti, ali to je ionako njihov problem.
