– Auuu Anka, auuu,
poduknu Luca sa vrh Sušica, odjekuje uz Modre, čuje se do Trejine kose.
– Auuu, oču se Anka.
– Spremaš li se za derneka boja ?
– Dašta sam, ko će to propustit moja Luce.
– Znaš li oće li on bit, šta misliš, kad je na službi upita Luca
Oće, oće, poručio mi je po Matiji a i Mara ga je vidila jutros izišla iz omadije, srila ga neđe kod Štolne sinoć, poš*o na treću smjenu. E blago tebi, imaš se rašta i uredit, bit će i kokta u Fonze, a bojse i ćesa bonbona.
Ajde vraže, neka on iziđe da mi prošetamo koji put neka nas narod vidi, drugo me nije briga.
Oćete li vi sve ići, ko će vaš ajvan čuvat ?
Iznila Mara uložak za bateriju i štrucu onim ćićilima pa će oni. Odgovori Luca.
I tako ti bi pred svaki dernek na Gorancima i mojoj Puzevini i drugim zaseocima, cure su živile za te dane, posebno uoči Babaljke, Bili, Ilindana, Gospojine.
A cura i momaka bilo fala Bogu.
Samo od Majtinove do Ćitirove kuće tih šezdesetih 28 cura od 18 do 30 godina.
Dio njih je radilo na državnom poslu, većina ih je čobanovala i o zemlji radila.
Derneci i druge godovine su bile prilika za mnoga poznanstva i ljubavi koja su često završavala svadbama i brakom.
Tada bi se oblačile uglavnom tergalke, bijele bluze i košulje, svilene marame i šalovi.
Obuvali se špagari i obiljeni oputaši, poneko cipelice i sandale mada rijetko, to je bilo samo kod imućnijih kuća.
Navečer bi se izmivala kosa, caknale frizure i pokoji vikler stavljao. Caknalo se koncem i špagom. Sjećam se da su bile i nekolike metalne cakne pa bi se nosale od kuće do kuće, tako i mirisni safun. Jedno garilo za obrve je bilo dosta za cijeli zaseok.
Sve bi to jedna drugoj pomagale bez ikakve ljubomore i zavisti Poneka mater bi znala pripomoć u sređivanju, nije im bilo svejedno kako će kćer izgledati.
Ganga i bećarac se pjevao niz polje kako bi koja grupa išla. Sve je bilo razdragano i veselo, puno života i duha, stotine i stotine momaka i cura na jednom mjestu, kolanja i podvriskivanja, pokoja svađa i razmirica. Sve je to bilo sastavnica tih vremena.
Te nekolike godovine u Gorancima, mnogima su odredile životni put i sudbinu.
Vrijeme učini svoje, torovi i pojate se urušiše, stogovi i guvna nestadoše, gange i bećarac utihnuše. Nezaboravni derneci na onaj fini starinski način prerastoše u neka drugačija okupljanja. Cakne i vikleri se odavno pobaciše, frizeri i frizerke preuzeše, tergalke i opanci istrunuše.
Još ponekad vrli Botić i njegova klapa nas pjesmom podsjete na ta stara divna vremena.
Podukivanja i dozivanje zamijenuše mobiteli.
Drevno selo Goranci svojim potomcima naseliše svijet od Australije, Evrope i Amerike.
Mnogi vjerovatno rođeni iz ljubavi potekloj na nekom od derneka kojih se sa pomalo tuge sjećamo.
Ma gdje god bili sigurno u duši nose ljudstvo i koračaju čista obraza. A kako ne bi kad su zadojeni čistim neiskvarenim mlijekom plemenitih, časnih goranačkih majki.
I kako reče pjesnik : “KO NA TVRDOJ STINI SVOJU PROŠLOST PIŠE. TOM NE MOŽE NIKO PROŠLOST DA IZBRIŠE”
Vinko Marić
