Apostoli zamole Gospodina: „Umnoži nam vjeru!“ Gospodin im odvrati: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao“ (Lk 17,5-6). Tako kaže Lukino Evanđelje 27. nedjelje kroz liturgijsku godinu C.
Što je to vjera?
Osnovni pojam našega raz/govora i priopćavanja. Vjerovati znači umom pristajati uz nečiju tvrdnju kao istinitu, radilo se o osobi ili događaju. Mi u tu tvrdnju možemo sumnjati, ne vjerovati, a možemo i vjerovati. S vjerom su povezani pojmovi: uvjerenje, vjernost, povjerenje, provjera, vjeridba. Ima i negativnih: iznevjerenje, nevjernost, pronevjera, nevjera. Postoji naravan i nadnaravan sadržaj vjere. Da vidimo prije toga
Što je to gorušica?
Knjige nam i praksa kažu da je to jednogodišnja biljka koja se uzgaja radi sjemena ljuta okusa i radi začina (senf). Upotrebljava se i u medicini pri različitim upalama. Stabljika može uzrasti do 2 metra, a sjemenka je među najsitnijima od svih biljaka. Ako 1000 gorušičinih zrna, kako kažu, teže oko 5 grama, onda bi u tisuću grama ili jednom kilogramu gorušice bilo oko 200.000 tih gorušičinih zrnaca. Isus se poslužio slikom gorušice koju je možda vidio u nekoj njivi i usporedio je s vjerom. Usporedba se odnosi ne toliko na sićušnost sjemenke koliko na jakost kvalitete, začina, lijeka.
Naravna vjera
U našem svakodnevnom životu i komuniciranju naravna je vjera nužna i neizbježna. Bez nje ne možemo razgovarati, zajedno živjeti i djelovati. Najprije naravno vjerujemo da su naši roditelji doista naši roditelji. Ta je naša osobna vjera potkrijepljena najvišim dokazima roditeljske ljubavi. Nitko nas tako ne voli kao otac i mati. Mi prvo doživljavamo roditeljsku ljubav pa tek onda spoznajemo i vjerujemo da su nam oni pravi roditelji. Vjerujemo učiteljima da nas ne će preveslati i krivim putom usmjeriti, da je istina ono što nam predaju. Vjerujemo onomu vozaču autobusa ili pilotu zrakoplova da će nas dovesti na odredište; onoj pošti da će nam odnijeti pismo u Australiju; onoj trgovkinji da nam ne će dati otrovne hrane umjesto zdrave. U svemu tomu i u stotinu drugih stvari moramo jednostavno jedni drugima vjerovati jer nemamo uvijek bitnih i nepobitnih dokaza da će se obistiniti to što želimo. U zaručničkom postupku postoji vjeridba, čin kojim zaručnik i zaručnica – zovemo ih i vjerenici – uzajamno jedno drugomu daju vjeru, povjerenje, prsten, da se opredjeljuju na zajednički ženidbeni sakramentni život, na rađanje i odgoj djece. To čak potvrđuju prisegom na Križ. Latinski izraz credo = vjerujem dolazi od cor do – srce dajem, tj. srcem pristajem. Ne možemo, dakle, živjeti bez gorušičina zrna naravne vjere. Iskustvo nam kazuje da je ta naravna vjera nešto što u sebe uključuje vrijeme u kojem se provjerava naše vjerovanje, odgovara li cilju naš proces vjere ili treba ispravljati; uključuje rizik da se ono dvoje vjerenika mogu razvesti prije nego su zatemeljali obiteljski život; i računa s Božjom pomoću, milošću koja sve ovo nevidljivo i stvarno pomaže i traži našu molitvu i suradnju. Tu prelazimo iz naravne vjere u nadnaravnu o kojoj je riječ u Evanđelju.
Nadnaravna vjera
S pomoću te vjere prihvaćamo kao istinito ono što nam Isus Krist govori o ovome svijetu i o budućem životu. Prihvaćamo što nam Evanđelje govori o Isusu, Sinu Božjemu, utjelovljenu od Djevice Marije po Duhu Svetom: da se onih četrdesetak njegovih opisanih čudesa doista dogodilo; da su njegove jedinstvene prispodobe veličanstvene pouke o Bogu Ocu, o Božjoj dobroti i milosrđu, o Božjoj pravdi i sudu, o otkupljenju i spasenju; da nam je Isus otajstveno darovao sebe u Euharistiji istinski, stvarno i bitno; da je izbičevan i okrunjen, pa osuđen na križ, umro, pokopan i treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebo i zajedno s Ocem poslao Duha Svetoga Crkvi svojoj. I da nam svojim uskrsnućem otvara perspektivu sretne vječnosti. Postoje svjedoci koji su sve to pratili i dali život svoj za te istine, a to je najveće svjedočanstvo. „Vjera po poruci“ (Rim 10,17). Nadnaravna vjera mora uključivati dvije božanske istine: da Bog postoji i da na svom sudu: dobre nagrađuje, a zle osuđuje (Heb 11,6), kako smo već zaslužili na ovoj zemlji.
To znači da moramo odbaciti sumnju i nevjeru i pokazati vjeru u Evanđelje, u Isusove riječi i djela koliko je zrnce gorušice.
Što apostoli mogu, što ne mogu?
Prema sv. Marku, neki je otac imao sina padavičara ili mjesečara. Obišao puste liječnike, nazovi-liječnike, travare. Sve uzalud. Čuo za apostole da liječe, i to besplatno. Besplatno primili, besplatno i daju. Te on k njima. Apostoli pokušavali: sve bezuspješno. A imali su inače taj dar liječenja kada su ono išli u misije (Lk 9,1). Nestalo.
Po molitvi vjera. Konačno otac dovede sina k Isusu i zamoli ga: „ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!“ Nato mu Isus prijekorno reče: „Što? Ako možeš? Sve je moguće onome koji vjeruje!“ Dječakov otac brže bolje dočeka: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri“ (Mk 9,22-24). Vjerujem, ali jadno vjerujem. Više ne vjerujem nego što vjerujem. Izigran sam u životu. Vrijeme mi pokazalo da su ljudi obećavali pa me iznevjerili. I u takvoj vjeri-sumnji-nevjeri obratio sam se apostolima, pa ni oni. Evo me pred tobom, Gospodine! Najprije mi izliječi sumnju, pomozi mojoj nevjeri, i daj mi vjeru pa onda mi izliječi sina dječaka! I Isus na temelju te molitve daje ocu vjeru i na temelju te očeve vjere daje mu sinu zdravlje. Iz ovoga je vidljivo da je nadnaravna vjera koju Isus daje dječakovu ocu Božji dar. Da ne možemo vjerovati u Božje svetinje ako nam Bog ne dadne vjere koliko je gorušičino zrno. A ono se može izmoliti. Tu vjeru nazivamo teologalnom, bogoobličnom, po njoj se Bogu suobličujemo. Nju primamo u krštenju. Po toj vjeri razgovaramo s Bogom. Dakle i vjera je dar i izlječenje je dar Božji.
Nakon toga apostoli, svjesni svojih slabosti, da nekada uopće ne vjeruju, kao apostol Toma u Isusovo uskrsnuće, mole: „Gospodine, umnoži nam vjeru“, ojačaj vjernost, usavrši povjerenje. Isus apostolima, koji nisu mogli izliječiti onoga dječaka, veli: kada biste imali zrno vjere, pa rekli ovoj gori da se premjesti (Mt 17,20), poslušala bi vas. Brdo Tabor u Galilejsko more! Zamisli, kakav kontrast između zrna i brda! To znači: onomu tko Božjim darom vjeruje nije ništa nemoguće. Ovdje je očito nadnaravna vjera: u moć Isusa kao Sina Božjega, pravoga Boga od pravoga Boga.
E sada, netko može reći: Meni bi trebao kilogram gorušice vjere da izdržim u bračnom životu s tom i takvom osobom. A nemam ni jednoga zrna od onih 200 tisuća koliko ih je u jednom običnom kilogramu gorušice. Isus iznosi Božji zakon: ako imaš i zrnce a ne kilogram izmoljene vjere, ti ćeš moći brda poteškoća u obiteljskom životu preko glave prenositi: i muža ili ženu podnositi, i djecu rađati, odgajati i školovati i druga čudesa činiti. A to znači u našem životu da se vjerom premješta, prenosi, podnosi, nosi brdo problema, nevolje i križa. Samo kap ili zrnce vjere, prožete ljubavlju, nosi sve životne muke. Ako možeš na naravnom planu vjerovati ljudima, možeš pogotovo na nadnaravnom planu vjerovati Bogu u molitvi predanja da se ispuni volja Božja. Kada smo molitvom primili gorušičino zrno vjere, mi smo već na gorušičinu polju vjere. Krist ima povjerenja u 12 apostola – u 12 zrna da njima svojom moću osvaja svijet od 100 milijuna stanovnika Rimskoga Carstva! Ili danas osam milijardi na kugli zemaljskoj, od kojih se više od dvije milijarde zovu po njegovu imenu: Christus – christiani. To je snaga vjere, pa makar bila koliko je zrno gorušičino!
Osim vjere postoji i nada koja je vjera na kvadrat, umnožena vjera, vjera bez sumnje, a vjera i nada prerastaju u ljubav. To su tri Božja dara koji u našem životu postaju bogooblične krjeposti.
Zašto smo „sluge beskorisne“?
U istom nedjeljnom evanđeoskom odlomku čitamo i Isusov princip koji primjenjuje na nas pred Bogom: kada ste sve učinili što ste bili dužni učiniti, recite „Sluge smo beskorisne“ (Lk 17,10), zapravo, prema izvornom grčkom: obični, siromašni, skromni, ponizni robovi, koji su inače korisni! Krist osvjetljava svoje načelo kratkom prispodobom o gospodaru i slugi. Zna se auktoritet gospodara i identitet sluge. Sluga se nikada ne može izjednačiti s gospodarom. Kada je sluga obavio sve poslove koji su mu povjereni: oko ovaca, njive, dvorišta, uređenja prostorija, kuhinje, ostaje samo običan sluga, i gospodar mu ne duguje zahvalnosti, jer on vrši svoju dužnost. Sluga, i kada je učinio nešto na najbolji mogući način, učinio je samo svoju dužnost. Jer je uvijek dužan činiti što može bolje. Ostaje ipak samo sluga koji se predstavlja ili potpisuje: nevrijedni sluga, pa i kada kaže da je sve učinio. Možeš misliti kako je beskoristan i bezvrijedan kada nije učinio ništa!
Vjera prožeta dobrim djelima. Možeš ti zadovoljiti zahtjeve prometna zakona da voziš desnom stranom, to ti je dužnost. Ali ako vidiš jadnika pokraj ceste, koji je odletio s motora i previja se od bola, pa prozujiš pokraj njega kao metak, doista si bezvrijedan i beskoristan sluga, makar uredno vozio 100 na sat desnom stranom. Nemaš kapi ni zrna samarijanske ljubavi u sebi. A ako istinski voliš čovjeka, ti najbolje znaš da nikada ne možeš zadovoljiti zahtjeve ljubavi prema bližnjemu svomu. Zato sv. Pavao kaže: „kad bih imao svu vjeru, da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!“ (1 Kor 13,2).
Bog nam nije dužnik. Isus nam prispodobom kaže da ne možemo, ne smijemo nikada proglasiti Boga Gospodara da nam nešto duguje. Ništa nam on nije dužan, jer se za sve pobrinuo i prije nego nam je palo na pamet da nam nešto treba. Ona žena s jednim djetetom govori: „Koliko sam se s njime namučila: ako ima raja, moj je!“ Što bi rekla da ima sedmero djece? I da vjeruje u raj?
Bog ne može biti optuženik. Mi ne možemo pozvati Boga na sud: da nam nešto nije dao ili učinio. Ne znamo ni zašto nam je nešto dao niti zašto nam nešto drugo nije dao ili nam oduzeo. Zato je znak velike poniznosti reći: nevrijedni sluga! I zato je znak velike oholosti reći: Bože, položi račun! On ima svoje božanske razloge koje mi, nedostojni i nevrijedni, ne razumijemo. On nas uvijek u svemu božanski nadvisuje.
Konkretne istine s obzirom na vjeru
Prvo, vjera je nešto naravno u našoj ljudskoj komunikaciji. Ne možemo na ovome svijetu živjeti bez vjere i povjerenja. Mi smo već po naravi – vjernici.
Drugo, ne možemo vjerovati u nadnaravne istine bez Božjega dara vjere, teologalne ili bogooblične vjere. Od Boga je u nama: „i htjeti i djelovati“ (Fil 2,13).
Treće, taj se „dar vjere“ može ponizno izmoliti – kao što i apostoli mole – i postaje nam „krjepost vjere“ u životu. Bez nadnaravne vjere nema vječnoga života.
Četvrto, dosta je vjere, prožete ljubavlju, koliko je zrno gorušičino da nam se riješe problemi koji su kao Maslinske gore. Ne zbog svoje kvantitete nego zbog kvalitete gorušičine. Nešto poput ove moderne elektronike: nismo onim „mišem“ pravo ni uprli u fajlu, a e-mail već skočio u Njemačku preko svih Alpa, i Triglava.
Peto, ne možemo zamjenjivati uloge sluge i gospodara, tj. ne možemo Boga, Gospodara neba i zemlje, smatrati svojim dužnikom. On je Gospodar, a mi smo sluge, bezvrijedni i beskorisni.
Šesto, ne možemo Boga pozivati na odgovornost, podizati tužbu protiv njega. Komu? Ako nam on ne dadne zdravlja, snage, posla, osiguranja, ne možemo biti ni sluge.
Sedmo, sv. Pavao veli: „Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti“ (1 Kor 3,6). I Pavao i Apolon smatraju se „beskorisnim slugama“, ako Bog ne da života: rast i gorušice i vjere ovisi o Bogu. Svi su drugi samo sluge.
I mi danas molimo: Oče nebeski, umnoži nam vjeru! Sine Božji, utvrdi nam ufanje! Duše Sveti, usavrši nam ljubav! Mi se potpisujemo i jesmo: obični, skromni, nevrijedni sluge!
Msgr. dr. Ratko Perić
