Kada čujem Boro Primorac to ime me asocira na moju prvu utakmicu Hajduka koju sam gledao sa sjevera. Bila je to kultna utakmica koju su Bili igrali protiv Hamburga. I sada me prolazi jeza kada se sjetim svega, a ako se pitate što Boro odgovor je jednostavan on nam je nabavio karte za taj spektakl. Htjeli smo ići na istok, ali ulaznica nije bilo, pa se preko nekih kumskih veza došlo do Bore i dočepali smo se karata za sjever.
I onda nastaju problemi kako će čovjek koji nas je vozio i obećao davno prije da će nas voditi na utakmicu na sjever s troje relativno male djece. Roditelji su se protivili, a on ih je nekako uspio uvjeriti da će nas čuvati, pa njegovih je dvoje, a eto i ja sam ko i njegov. Povuci-potegni i nekako ih je uspio prelomiti, a ja noć uoči utakmice nisam mogao zaspati.
Čim je svanulo ustao sam i čekao kada će doći po mene, a kada sam ugledao Stojadina koji je vozio naš prijatelj izletio sam iz kuće kao metak. Neću nikada zaboraviti taj dan, sve od puta Jadranskom magistralom uz Hajdukove pisme, pa do svega što ću napisati.
U Split smo došli dosta prije utakmice i pravac Poljud. Već tada je prostor oko stadiona bio pun. Šverceri su prodavali karte po deseterostrukoj cijeni, a mi smo dobili svoje dragocjene komadiće papira. Neću zaboraviti ni lica navijača s Raba koji su došli na utakmicu, a nisu imali ulaznice. Sada toliko godina poslije još mi je jasnije zašto te suze na licu navijača koji nisu mogli do ulaznica. Iskreno i žalim današnje dečke koji danas imaju godina kao ja tada što vjerojatno nikada neće imati prigodu pogledati jedan takav spektakl i jedan veliki Hajduk koga su se bojali svi u Europi.
Nakon što smo uzeli ulaznice otišli smo u grad nešto pojesti, a bukvalno cili Split je bio u bilom. Čekala se ta utakmica stoljeća u kojoj su gosti imali prednost 1:0 iz prve utakmice. Dva sata prije utakmice ušli smo na sjever koji je bukvalno gorio. Tresao se Poljud i mogu zamisliti kako je bilo igračima istrčati pred taj auditorij.
Nažalost nije dobro počelo jer su gosti nakon greške Primorca poveli, ali sjever i cijeli Poljud se nisu predavali. Poravnao je Zlatko Vujović, onda naš Boro nije pogodio iz kaznenog udarca., pa su odmah zatim gosti opet u vodstvu. Na odmor se otišlo sa 2:2.
Ni tada se niko nije predao i Đorđević je poravnao na 2:2, i od tada je sve bilo u transu. Hajduk puno bolji, gol visi u zraku ali neće pa neće. I onda na sceni naš Boro koji pogađa za 3:2. I tu nastaje ludnica i guranje na sjeveru. U tom metežu sam se izgubio od svojih, gledam na sve strane i sve meni nepoznati ljudi. Ne znam bi li se veselio ili plakao. Do kraja utakmice bilo je nekoliko minuta i nekom Brki do sebe kažem da sam se izgubio, a on kaže da će biti u redu samo da damo još jedan. Taj jedan nismo dočekali i Hajduk je ispao iz tadašnje lige prvaka na korak od polufinala. I nakon utakmice nikako da se sjever isprazni, pjeva se i kliče Hajduku, a ja nikako do svojih.
Nakon dobrih pola sata nakon što se publika razišla našao sam ih, a oni su bili gore prepadnuti nego ja. Kažu ko bi na oči mojim roditeljima, i onda prijatelj kaže da to ne spominjem jer me nikada više neće pustiti. I nisam to spomenuo, osjećaj je svladao strah. Bila su to Hajdučka vremena kakvih za dugo neće biti. Ostala je povijest da se o njoj priča novim generacijama koje danas strepe kada Hajduk igra s Goricom ili Šibenikom.
HERCEGOVINA.in
