Poduzetnik Hari Slipičević je Mostara koji živi u Nizozemskoj jedan je od mnogih koji je domovinu 90-tih napustio uslijed ratnih dešavanja, ali je jedan od rijetkih koji čuvajući uspomenu na humanost svojih roditelja pomaže onima u potrebi širom svijeta, piše Klix.ba.
Sudjelovali ste u humanitarnoj akciji kojom je u Bangladešu napravljeno 200 bunara sa svim potrebnim dodacima kako bi lokalno stanovništvo koje živi u iznimno sušnom području imalo čistu i pitku vodu. Što vas je motiviralo da sudjelujete u toj akciji?
Na žalost, teško možemo i zamisliti da je ono što je nama najnormalnije, poput pitke vode, koju uzimamo „zdravo za gotovo“, velikom broju ljudi luksuz. Pomoći da se osnovne životne potrebe osiguraju za ljude kojima one predstavljaju luksuz, nešto je što čovjek mora podržati. Kada su me kontaktirali za sudjelovanje u toj akciji, nisam ni sekunde razmišljao.
Te i takve akcije ću podržavati i u budućnosti. U tim selima, ljudi su svakodnevno kilometrima pješačili do pitke vode. Sada je imaju pred vratima, ne samo za piće, nego i za sve druge potrebe. I to je dobro.
Kakav je osjećaj biti dio tako velike humane priče?
Osjećaj je teško opisati. Pomoći onom u potrebi čovjeka ispunjava i dalje motivira. Jako mi je drago što mogu, u mojim mogućnostima, učiniti sve da nekom bar malo uljepšam život. Svi mi smo u stanju, učiniti ono što možemo da svijet bude bolji. Pa makar to bila neka mala gesta, kao što mi kažemo – ponijeti kese starijoj ženi do ulaza, biti dio ovakve akcije ili uraditi nešto treće. Treba činiti dobro, da nam svima bude bolje.
Akciju izgradnje bunara posvetili ste svojim preminulim roditeljima Arifi i Nijazu Slipičeviću i dali njihova imena ispisati na jednom od bunara, što za vas to simbolizira?
Dijete nikada ne smije zaboraviti svoje roditelje i sve ono što su za njega uradili. Bar je to moje mišljenje. Ovaj gest je dio mog sjećanja za njih i jedno malo izražavanje zahvalnosti. Za mene to puno znači.
Akcija izgradnje bunara u Bangladešu dio je internacionalnog rada Fondacije Slipičević, ali vi sudjelujete i u nizu humanitarnih akcija u Bosni i Hercegovini, koje biste od njih izdvojili?
Sav humanitarni rad je važan. Teško je izdvojiti jednu kao važniju u odnosu na druge. Možda bih izdvojio godišnju nagradu ”Nijaz Slipičević” koja se dodjeljuje mladim talentima koji su postigli vrijedne rezultate u svojoj sredini.
Ta nagrada je uspostavljena kako bi pomogla razvoj talenata koje treba vrednovati, a koji u ovom teškom vremenu za Mostar nemaju priliku dobiti priznanje kakvo zaslužuju. Svrha nagrade je poticati mlade ljude – likovne umjetnike, književnike, sportaše, glazbenike, naučnike, te sve druge mlade talente koji svojim radom ostvaruju značajna postignuća i nagraditi njihov rad. Možda sam na tu vrstu poticaja mladim ljudima najviše ponosan.
Fondaciju Slipičević ste osnovali u Mostaru 2016 godine i tada kazali kako želite nastaviti s humanim putem kojim je išao vaš otac Nijaz, je li to teško breme uz vaše obveze u Nizozemskoj?
Tako je, vizija Fondacije je jednaka onoj koju je imao moj otac Nijaz Slipičević – humanizmom, tolerancijom, dostojanstvom i pravdom stvarati bolje uslove za život onima kojima je to potrebno, sa željom da svoje vrijeme i znanje usmjerimo u bolju budućnost. Cilj Fondacije je pomoći ljudima kojima je u tom trenutku najpotrebnije.
Koliko je teško uskladiti obveze s radom Fondacije?
Pa, rekao bih da sve ono što se radi s ljubavlju ne može biti teško. Naravno da dnevne obveze ne dozvoljavaju da uložim onoliko vremena koliko bih želio u rad Fondacije, ali do sada to uspijevam kombinirati. Nadam se da će biti tako i u budućnosti.
Što za vas znači humanitarni rad i koliko vam danas znači fondacija Slipičević?
Humanitarni rad mi puno znači. To je nešto s čim se svi mi rodimo, samo neki to nemaju priliku razviti. Neopisiv je osjećaj koji čovjek ima, kad dobije priliku pomoći onima kojima pomoć treba. Taj rad me ispunjava kao ličnost i jako mi je važan.
Ustanovili ste i godišnju nagradu Nijaz Slipičević za mlade talente. Svečanost dodjele nagrada koje vi uručujete održava se 20. rujna, ima li taj datum posebnu simboliku?(Koju?)
Datum 20. rujna je dan kada je rođen moj otac Nijaz, po kome je nagrada i dobila ime. Nijaz Slipičević je bio veliki humanista. Bio je istaknuti kulturni i društveno-politički radnik Mostara. Prije rata je obavljao dužnost direktora Đačkog doma “Dule Mučibabić”. Poslije rata, bio je načelnik općine Stari Grad, a potom ministar obrazovanja, nauke kulture i sporta Vlade Hercegovačko-neretvanske županije.
Zapamćen je njegov veliki rad na vraćanju kulture u porušeni grad, u najtežem vremenu mostarskog poraća. Moj otac je bio humanista, patriot i dijete mostarske mahale Carina. Nagrada koja nosi njegovo ime, slaže se s njegovom vizijom života i vjerovanjem u mlade ljude.
Koliko često dolazite u Mostar?
Veoma često. Usprkos velikim obvezama, pokušavam posjetiti Mostar u nekim intervalima od tri mjeseca. Na žalost, to nije uvijek moguće zbog posla i obveza.
Kako se osjećate kad dođete u rodni grad i razmišljate li kad o trajnom povratku?
U Mostaru se uvijek jako lijepo osjećam. Samo je jedan na svijetu – rodni grad. Energija Mostara je magična. Kad dođem, prvo se nadišem zraka – kako mi u Mostaru kažemo “have”, pa se prošetam i “ispričam” sa uspomenama, ulicama i sokacima. Naravno – i s mostarskom rajom. Nemoguće je ne osjetiti veličinu i posebnost Mostara. Često kažem kako mi Mostaraci nekada nismo ni svjesni gdje smo rođeni.
Što vam se sada sviđa u Mostaru i što biste promijenili odmah?
Mostar je veći od svih nas, prolaznih duša i ostati će velik i poslije nas. Želio bih kad bi svi mogli shvatiti da mi Mostar nismo naslijedili od naših djedova, nego smo ga posudili od naše djece – i da se tako prema njemu ophodimo.
Što biste poručili mladima koji napuštaju Mostar i Bosnu i Hercegovinu?
Slab sam na mlade ljude – iskreno da kažem. Iako u potpunosti shvatam njihov odlazak za boljim sutra, mislim da nisu svi svjesni cijene koju tim plaćaju. Ostati bez identiteta u nekoj stranoj zemlji je cijena. To smo svi mi koji smo vani morali platiti. Zato mislim da treba da dobro razmisle – jesu li na to spremni, prije nego što spakuju kofere i krenu.
Hari Slipičević je rođen u Mostaru 1968. godine, gdje se i školovao, a od 1996. godine živi i radi u Nizozemskoj, gdje se uspješno bavi biznisom. Do sada je objavio tri knjige: ”Biseri od kamena”, ”Mostarac lavljeg srca” i roman ”Ključ besmrtnosti”.
Uz sve to on je veliki humanista i osnivač Fondacije Slipičević, koji je u zadnjih nekoliko godina postao poznat kako dobročinitelj, ne samo u rodnom Mostaru i Bosni i Hercegovini, nego i u svijetu.
