Važnost smokve u nekadašnjim prehrambenim tradicijama cijelog Mediterana progovara iz mitova, predaja i vjerovanja koja se, nimalo slučajno, isprepliću oko stabla i ploda smokve. Obiluje magnezijem, kalijem, kalcijem i željezom, a zbog svojih nutritivnih sastojaka čini idealan međuobrok.
Divlja smokva udomaćena je, pretpostavlja se, prije 5000 godina na prostoru današnje Palestine. Od tamo se proširila osvajanjima, migracijama i trgovinskim putevima cijelim Sredozemljem. Uz maslinu i vinovu lozu, smokva predstavlja najstarije hraniteljice Mediterana i jedan od njegovih simbola. Ficus carica rasla je i u rajskom vrtu. Tamo je Adamu i Evi poslužila kao hrana, ali i kao odjeća. Legenda kaže kako je bila omiljeno voće slavne Kleopatre i tajna njene izuzetne ljepote.
Smokva je kroz dugu povijest bila namirnica koja se lako čuvala i to je bila njezina najvažnija odlika. Ljeti se jedu svježe, a mnogo više suhe u mjesecima kada na stolovima nema svježeg voća. Primjereno osušene na suncu, pakirane u platnene vrećice ili nanizane na konop, smokve su se mogle čuvati još mjesecima. Zanemarimo li obilate trpeze bogatih, smokva je bila lako dostupan i jednostavan obrok siromašnih i siromašnijih. Nekoliko smokava s nešto kruha bio je pristojan obrok koji je dugo držao čovjeka sitim. Nisu se slučajno smokve nosile na more, za skromne marende ribara. U neka skromnija vremena nekoliko smokvi u džepu bila je slatka užina u školama.
Hercegovačko toplo podneblje koje obiluje kršem, kamenom i ograničenim količinama plodnog tla idealno je mjesto za uzgoj ove prilagodljive voćke. Zanimljivo je naglasiti da su rezultati istraživanja Federalnog agromediteranskog zavoda za područje Hercegovine ocijenili ovaj kraj kao predodređen za razvoj i širenje smokvarstva.
U Hercegovini, posebno u zaleđima gradova i većih mjesta čuva se tradicionalni način sušenja smokava te se takve mogu konzumirati kroz cijelu godinu. “Po starinski” sušenja smokava je na suncu i to traje otprilike sedam dana. Smokve su položene na sušilo na kojem se povremeno okreću radi ravnomjernog sušenja te svake večeri sklanjaju od kiše i rose. Tijekom procesa sušenja smokva će izgubit oko 2/3 mase uslijed isparavanja vode te povećati udio šećera. Kada šećer krene izbijati na površinu potkožice, to je znak da je sušenje završeno. Suhe smokve se mogu, a i ne moraju sumporati, ovisno kako tko preferira. Osušene plodove treba čuvati u papirnatim vrećama u suhim i prozračnim prostorima niže temperature i vlažnost zraka. Prilikom pakiranja smokve se mogu uvaljati u brašno te im se dodaje lovorov list.
neum.online
