18.9 C
Mostar
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Hercegovačko selo žene s burilom

Selu Rasnu prilazio sam više puta. Posljednji se put to dogodilo pred nekoliko godina kada sam hodopisao drevnim Čerigajem i uspeo se na njegovo južno brdo Maglovik.
Ono dolje ti je Rasno, rekao mi je tada fra Vendelin. No, to “dolje” bilo je more zelenila koje je prikrivalo krš. Ništa nisam vidio, jer je šuma bila gusta.

- Oglas -

Maglovik je važna kota ovdje, i, zapravo je on sjeverna granica ovog prastarog sela; Maglovik sa svojih 550 metara nad morem štiti jači prodor kontinentalne klime u ovaj dio “niske” Hercegovine, kako se za nju zna reći, i južne struje ovdje ulaze lakše negoli u većinu drugih sela širokobriješke općine. Pa zarad takve posebnosti, ovdje uspijevaju i mnoge mediteranske voćke i povrćke i sve što tu raste, nekako je bujnije i lisnatije negoli drugdje po širem kraju.

Iste lokve i povijest
Kada se “ozgar”, sa sjevera ovamo stušte ledene struje, na Magloviku ih sačeka topla, pa kad se to uskomeša i nakostriješi, razdani se s maglom koja proguta vrh, te mu otud i ime. Od općinskog je središta Rasno udaljeno dvanaestak kilometara, prema jugu. Selo je to puno povijesti, ispostavit će se i “monografsko”, razvuklo se oko starog rimskog druma u više zaselaka, a zajedno sa susjednim Dužicama čini i staru župu.
Vrh Trtle najveći je u ovoj krševitoj zoni i uspinje se do šesto devedesetog metra. Starine su vazda, buljeći u taj vrh, znali odrediti vrijeme i prepoznati žegu ili oluju, a kad se na nj nabije mutni oblak, eto kiše, valjda najznačajnije imenice ovdje, odmah nakon roditeljske ili svetačke. Vrhovi svih brda koje u koncentričkim krugovima nadvisuju rašanjski kraj i istoimeno polje – a gotovo ih je dvadeset!, i njihova je prosječna visina oko četiri stotine metara – načičkani su starim ilirskim gomilama i gradinama, no Iliri ovdje i nisu mogli odolijevati predugo, Delmati bijahu, jer su Rimljani i ovaj potez odabrali za dionicu svoga druma, koji nigdje ne savija, nego ide ravno tamo kamo je krenuo, a krenuo je do srca Panonije.

Ime sela Rasna uvijek se izgovora u (župljanskom) kontekstu sa selom Dužice, jer je to nekako neodvojivo, te ću i ja, učinim li vjerodostojan i pošten zapis o Rasnu, nakon toga do obližnjih Dužica koje s Rasnom dijele istu povijest, iste lokve i curkave nesigurne kraške izvore, škrto polje i ograde nastale nadljudskim naporima i izvlačenjem kamena iz tla, e da bi se zasadio struk duhana i raštike, krtole i drugog povrća, jer ovo je kraj vrijednih ljudi. Selo je nekada imalo i do tisuću i stotinu stanovnika, danas ih je sedamstotinjak, ali, nije ovo selo koje se tek tako napušta, premda su ga obilježile debele kronike odlazaka. I tužne kronike onih koji se nikada nisu vratili, i takve se samo na mrtve odnose; živi uvijek dolaze ma gdje bili, a dosvud ih je doteklo, beskrajno vole to kamenito okućište, svoje vinograde, čatrnje i poskoke, školu i crkvicu, i sve što navedoh neobično je, i rijetko gdje naiđoh na selo koje tako zorno čuva svoje starine.
Mrtvima su živi ovdje podigli spomenike kako je i red, a živi su svako malo tu, i uvijek s nekim povodom. Istinabog, trude se da tih povoda ima što više, za hodopisca ih je doista puno, kao da u muzej uđe. Za nekima od njih, ostali su draguljni zapisi… Njegovanje povijesti i zahvala precima za muke koje su prošli u prilagodbi opstanka u ovoj kraškoj surovosti i u njoj podignutim naraštajima, razlogom su mog dolaska među ove ljude, na poziv Ivana Dugandžića, zapisivača prošlosti, sadašnjosti i vidioca budućnosti sela, marnog sakupljača svega što je o njemu nekada netko izrekao pa predaja sačuvala, zapisao pa fratri sačuvali, isklesao pa vrijeme načelo, svega što je priroda svojim erozijama i neznanim nam ciklusima ovdje ostavila kao znake neprolaznosti, bilo da je posrijedi temelj nečega što je davno bilo nešto pa nestalo, bilo da je svaka vrsta drva posebice, bilo da je pećina ili grubim kamenom opasana lokva.

- Oglas -

Znam ga još od 1992. godine, kada sam kao reporter prvi put u životu banuo u Široki Brijeg, i među inim novim licima upamtio i njegovo. Došao je do mene u Mostar uprćen s gomilom knjiga o zavičaju, većini je autor ili koautor, i opskrbio me podacima tako da sad mirno mogu pametovati kao vrsni poznavatelj njegova kraja u koji me godinama bezuspješno doziva, jer me putovi uvijek vode drugdje, nasumice. Izuzimajući vrijeme kad je bio u vojnoj odori, bio je časnik HVO-a, ali onaj karakter koji opravdava taj status, uglavnom sam ga susretao u sportskoj opremi ili s knjigom pod rukom. Zapravo, u njegovim sam rukama knjige uvijek zamjećivao. A strojarski je inženjer, o čemu je diplomu stekao na sveučilištu u Splitu. To mu je nekako bilo u slijedu, budući je tehničku odabrao kao srednju školu. Ivan je uvijek vidio dalje od drugih. I skakao dalje od njih. 1984., u sportskom smislu neponovljive godine u BiH, bio je naš omladinski prvak u toj disciplini. Ako se dobro sjećam, mislim da je tada državni rekorder bio Nenad Stekić.

Skakali su momci amo uvijek udalj. I bacali kamena s ramena i štošta drugog. No, on je htio pravi sport a ne seoska nadmetanja. Držalo ga je to i na studijima, te je bio sveučilišni prvak u skoku udalj 1988. No, sve ovo o njemu rečeno, sporedno je uz činjenicu da je pasionirani proučavatelj, sakupljač i zapisivač narodne baštine, a narod je ovdje hrvatski. I u Rasnu djeluje udruga, zapravo Hrvatsko društvo čuvara baštine, vrlo učinkovito s brojnim realiziranim projektima. Zato je Ivan htio da se pojavim baš na dan kada se slavili Svetog Franju Asiškog, kada je ovdje velika procesija u slavu sveca s kojim su Rašnjani sigurno lakše preživjeli sva ova stoljeća na kršu i kada se u sklopu ovoga blagdana priređuje i program “Kulturne priredbe na spomeničkoj baštini”.

- Oglas -

Ovaj put radilo se o povijesnom događaju: svečano je otkrivena skulptura Žena s burilom, te blagoslovljena obnovljenja kapelica iz 1881. godine. To se nipošto ne propušta! Skulpturu je otkrila najstarija žena u Rasnu, devedesetčetverogodišnja Mara Musa, uz asistenciju dekana Likovne akademije prof. Stjepana Skoke, te uz pratnju članica HKUD Biloševica. Blagoslov i svečanu misu u obnovljenoj kapelici predvodio je don Željko Majić, tajnik mostarske biskupije i izaslanik biskupa Ratka Perića.
Bome se po ružnom vremenu zarad ovakve prigode ovdje skupilo lijepa društva. Skulptura će dovijeka dominirati malom kamenitom zaravni, dugo ju je dlijetom milovao akademski kipar Anđelko Mikulić, uz pripomoć akademskog kipara Stjepana Skoke, dekana Likovne akademije Sveučilišta u Mostaru. I Rašnjanina. Kronike su zabilježile da je najveća i najnemilosrdnija suša u Hercegovini vladala prije ravno stotinu godina. Tako i u Rasnu. Vladala je opća glad, a suša kao da je bila došla dotući narod koji je uzaludno tragao sa kišnicama. Sva su vrela bila presušila, sve čatrnje prazne a zrikavci uporno orkestrirali ljudima po sjenovitim kutovima marševe smrti.

“Danas, kad je u Rasnu i okolnim selima izgrađena vodovodna mreža i dovedena pitka voda, u znak zahvalnosti našim majkama, našim materama, u autentičnom hercegovačkom selu podižemo ovaj kameni spomenik Žena s burilom”, službeno je obrazloženo. Nositelj projekta bilo je spomenuto društvo, sve u sklopu realizacije aktivnosti “Kulturne priredbe na spomeničkoj baštini”. Na prigodnom letku mogli su se vidjeti najosnovniji podatci o svemu vezano uz ovu, s nešto centimetara visine nad prosječnom rašnjanskom materom, e da bi joj se iskazalo divljenje i kroz njezinu veličinu, a kameni je blok dimenzija 1x1x 2 metra izvađen u kamenolomu Muša u Crnim Lokvama, a obradila ga je tvrtka Dinarakamen. Pripremu i računalnu obradu uradio je Rade Šaravanja, a strojnu obradu skulpture kamenoklesarska radnja AG Kamen Široki Brijeg d. o. o. Visina je kamene skulpture 1,8 metara, a s postoljem 2,1 metar. Ukupna težina je cca 1.500 kg.

Voda života

“Više od jednog stoljeća te su žene na svojim leđima svakodnevno nosile svježu vodu do svojih domaćinstava i tako s vremenom postale dio seoske memorije. Ova skulptura bit će trajan spomen na tisuće žena iz Hercegovine koju su bile hraniteljice obitelji te će novim naraštajima, kao i brojnim turistima dočarati kako se nekada voda dopremala do kućanstava. Dolazeći na bunare žene su nosile rublje za pranje, a vraćale se s vodom u burilu na leđima”, kazat će naš Ivan, voditelj ovoga projekta. Te dodati: “Prisjećamo se tih vremena te ovom kamenom skulpturom žene s burilom želimo zahvaliti našim majkama, vrijednim ženama koje su u prošlim vremenima podnijele ogroman teret i žrtvu kako bi svojoj djeci, svojim obiteljima, osigurale ono najosnovnije za život, kao što je voda”, rekao je te pozvao okupljene na feštu, na plato između groblja i stare Fratarske čatrnje, na mjestu starih derneka na Rasnu, a nastupilo je HKUD Biloševica.

Ah, da, ova žena što je otkrila spomenik Mara Musa cijeli je život bila uprćena tim burilom. Ako ga je počela, makar u nekoj manjoj težini nositi s deset godina, što sigurno jest, ta je žena gotovo cijelo jedno stoljeće nosila tu vodu života. Nevjerojatno. Bila je najzanimljivija i najosebujnija osoba na ovom, po svemu jedinstvenom događaju. Njezina vedrina učinila je da su se mnogi tu morali zapitati jesu li njihovi životni problemi iole dostojni takva njezina iskustva, a ona se s devedeset četiri, eto još se smiješi kao djevojčica. Nikada se nije udavala, možda pripada onom nikada službeno obznanjenom davnašnjem sestrinstvu cura koje su se zavjetovale da će čekati da se iz rata vrate oni kojima su se bile obećale, a oni se nikada nisu vratili, te one odjenule crninu i više ju nikada nisu skinule, niti su se udavale. Te njoj osta nadimak Cura. Kad ona umre, možda će se i ova kamena žena s burilom isto tako zvati i Curu besmrtnom učiniti.
/Dragan Marijanović/

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

25,468ObožavateljiLajkaj
416SljedbeniciSlijedi
1,170PretplatniciPretplatiti
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
spot_img
Mostar
isprekidani oblaci
16.9 ° C
16.9 °
16.9 °
48 %
6.2kmh
75 %
Čet
15 °
Pet
18 °
Sub
20 °
Ned
19 °
Pon
20 °

Najnovije

spot_img