Čuj debela!?
Kada bi me netko pitao što je moja najveća motivacija, odgovor bi bio da je to moja obitelj jer zahvaljujući njima sam ovo što jesam i gdje jesam.
Doduše, kod nas je na snazi obrnuta psihologija.
Recimo, kada sam otišla u inozemstvo, htjela sam se odmah vratiti kući ali nisam jer me je baba Zlata zagrlila prije odlaska na autobus, sve sa suzama u očima i rekla:
“Sine, ponesi ti para da imaš uzase, ako te vrate. Za puta kući!“.
Inat nije dao kući. Hvala babi i pokoj joj duši.
Kako sam odustala od fakulteta, a onda se nakon 6 godina vratila i završila ga?
Rekao mi brat Anton da će mi za obranu završnog rada pokloniti starački štap.
Diploma je u rukama, štap nisam dobila na poklon jer sam fakultet završila prije sedamdesete godine.
U ovoj budućoj etapi mog života svi iz moje obitelji će imati značajnu ulogu i vjerojatno ću svima biti zahvalna.
Najmlađi brat, Stipe, pokupio je taj prirodni humor od sviju nas, a vidjeti ćete i zašto…
Ja: “Stipe, gdje je vaga? Hoću da vidim jesam li se udebljala!”
Stipe: “Eto me, donijet ću ti je.”
Ide Stipe i nosi vagu. Stavlja mi je ispred noga, na njoj zaljepljen papir s natpisom ŽIVOT NA VAGI.
Nisam se više trebala ni vagati, znala sam da jesam. Ovo sam ga jučer uslikala za kaznu i zaprijetila mu da ću ga objaviti jer mi se smijao kada sam rekla da sam na dijeti.
Kada sam bila u Hercegovini valjda su se svi što me poznaju urotili protiv mene, za moje dobro. Od mame koja je hodala iza mene i govorila:
“Vidiš li ti kolika ti je (da se ne izražavam, valjda ćete shvatiti)?”, do tate koji mi je samo jednu čokoladicu davao iz one Lidlove vrećice.
Gdje god sam došla stalno neki komentar na račun moje težine. Ok, imam deset kg viška, ali nisam slon kako su me dočarali. Valjda.
Skoro sam ubila jednu poznanicu koja mi je prije “Ćao, šta ima?”, rekla “Moja, što si se ti udebljala!?”. Nije mi žena ništa kriva, ali eto naživcirala me ta direktnost jer imam ogledalo kući, znam da jesam i bez da mi itko kaže. Iako, ruku na srce, bez da lažem, ja sebe vidim ovako:
Ne treba nitko upirati prstom u mene k’o da sam vanzemaljac. Možda sam slijepa pored zdravih očiju?
Možda je dobro što su svi tako postupili, jer ja nemam karakter što se držanja dijete tiče. Ovaj put me inat vodi, tako da sam vam od jučer na dijeti i još uvijek se držim svega što trebam.
Jest da sam jučer birala najveće jaje, jer sam mogla samo jedno pojesti za ručak. Moram reći da je šteta što kokoš ne nosi jaje kao noj, ali dobro, preživjela sam.
Najgore mi je bez kave. Velika sam kavopija. Pijem kavu s mlijekom i šećerom, nekoliko puta u danu. U ovoj dijeti jučer sam mogla samo jednu i to crnu, bez išta. Bilo bi dobro da je turska, ova filtrirana mi je prvim gutljajem jučer okrenula život naopako, ali kažu da se nakon par dana čovjek navikne. Danas je bilo bolje.
Zašto vam ovako javno govorim da sam na dijeti? Ne zbog toga što mislim da vas to zanima i da će vam biti zanimljivo ovo čitati, nego da izdržim. Znam da, sada kada sam vam rekla, sigurno neću odustati jer kako bi se od sramote vratila u Hercegovinu sa istom kilažom ili (gluho bilo) još deblja? Ovo mi je motivacija da nastavim bez da posustanem.
Uskoro će mi 30-ti rodendan, samo zamišljam oduševljene poglede svih susjeda i rodbine, i izjave: “Trideset ti godina, a tko bi ti toliko dao?! ” i susjedu Ružicu gdje dobacuje “…daju li ti išta tamo jesti?”.
Jedva čekam provesti rođendan u takvom ozračju.
Koliko kilograma imam to vam za života neću napisati, ali ću vam rado javiti koliko sam izgubila. Držite fige da noćas ne mjesečarim do frižidera i lijepo spavajte!
Danijela Luburić/Hercegovka.hr
