Naslovnica Zanimljivosti Obitelj Hercegovka Matija: Neke su cure, odlazeći u najam, same sebe opremale za...

Hercegovka Matija: Neke su cure, odlazeći u najam, same sebe opremale za udaju, pa je i ona, mada još curica, o tome sanjala.

Najmenica Matija Cigić – Perkuša
Puno ih je bilo u kući, a nitko nije radio na državnom poslu, da bi mogao zaraditi nešto novca i kupiti što za obiteljske ili osobne potrebe. Živjelo se siromašno i svuda je vladala oskudica. Kao četrnaestogodišnja curica maštala je o mogućnosti kupnje prisvlaka, hoću reći curske oprave. Neke su cure, odlazeći u najam, same sebe opremale za udaju, pa je i ona, mada još curica, o tome sanjala. Pričama o najmu, pobudile su u joj znatiželju: Joza, Iva, Janja Cvitanovića i druge djevojke.
Neke druge cure, poput Ive Perko-Jurinice bile su sluškinje.
Cure su se dovijale na različite načine, da bi sebi priskrbile kakvu crkavicu.
Tada je u našem kraju vrijedilo nepisano pravilo: Momke dobro hrani, da mogu dobro kopat, a slabo oblači da se ne skitaju. Cure slabo hrani, da ne bisne, a dobro oblači da se što prije udaju.
Jedne svibanjske nedjelje, kada su moji ukućani otišli na misu, naiđe nekakav čovjek, tražeći put za Ljubotiće.
Neznanac me nakon ispijene bukare vode upita: znam li ja Anicu Galić-Barlamović, njegovu staru najmenicu, koju je bolesnu pošao obići? Nakon moga potvrdnog odgovora, ponudila sam mu za poslove najmenice sebe, umjesto Anice. Tada smo raspreli priču sve dok se misari nisu vratili kući. Kad su roditelji stigli i utvrdili razlog boravka neznanca u našoj kući, on reče da je Martin Ćubela iz Grabove Drage i da je u potrazi za najmenicom. Ubrzo se dokoluta sinija nasred kuće, jer je vrijeme nedjeljnoj užini. Kad smo svi odložili kašike, pokraj ispražnjenog čanjka, uslijedio je konačni dogovor. Pregovori nisu tekli osobito glatko, jer je trebalo utvrditi što sve gazda treba platiti najmenici za predano i odgovorno služenje tijekom godine. U igri je bio gunj, čobanska kobanica i dva prisvlaka, za prvu godinu najma. Kad je dogovor pao, pošla sam na put u nepoznato.

Prije sumraka, stigosmo u Grabovu Dragu. Sutra je osvanuo prvi najmenički dan, koji se sastojao od cjelodnevnog čuvanja ovaca. Nakon odlaska ovaca u planinu o sv. Anti, za čuvanje su mi ostali janjci, krave, konji, kupljenje sijena, ženjanje žita, te ostali poslovi koje je trebalo dovršiti. Za ono vrijeme (1934.g.) bila je to bogata kuća koja je imala puno zemlje sedamdeset ovaca, četiri konja, dva vola i dvije krave. Veliki dio posla oko ovih životinja padao je i na moja nejaka leđa. Čuvajući ovce po Bilima, često su napadali vukovi, koji su kod mene izazivali neopisiv strah. Od velike mi je pomoći bio ogroman pas, koji je uspješno odbijao gotovo sve vučje napade.

Obitelj se uljudno odnosila prema njoj, a ona je njima bila poslušna. Kad bi ovce gonila na pašu, u čobansku torbu bi joj stavljali sira iz mišine, sirutke i užinu (ječmena, zimična ili sirčena) kruha. Za ono vrijeme, bila je to dobra hrana. Tako joj je tekao dan za danom, dok nije služeći napunila gotovo trinaest mjeseci. Kako je u to vrijeme bilo sve daleko, u tih godinu dana samo je jednom vidjela svoje, čak joj je u međuvremenu, nevista Kata umrla, a saznala je tek dolaskom kući. Kao nagradu za jednogodišnje služenje, dobila je čobansku kobanicu i gunj, ali je ostala bez drugog, obećanog prisvlaka. Pregovori oko povećanja plaće najmenici, nisu uspjeli, pa se nije više vraćala u Ćubela. “Bilo je to neko drugo vrijeme, kada se s velikom mukom sastavljao kraj s krajem”, kaže Matija,vitalna starica koja je ušla u devedeset prvo ljeto.

Izvor : Dobrkovići com.