U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u utorak, 17. svibnja u 20 sati bit će održana jubilarna izvedba „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“ povodom pet godina od premijere, koja je bila održana 17. svibnja 2017. godine. Dramski klasik Ive Brešana režirao je Ivan Leo Lemo, a dramaturg je Dragan Komadina. Scenografkinja je Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec, glazbu potpisuje Zvonimir Dusper Dus, a koreografiju Leo Mujić. U predstavi igraju Slaven Knezović, Robert Pehar, Ivan Skoko, Angela Bulum, Sanda Krgo Soldo, Miro Barnjak, Jelena Kordić Kuret, Bojan Beribaka, Nikolina Marić, Danica Džidić, Stana Šuman, Sofija Vrljić, Mario Bošnjak i Zorislav Galić.
Ova predstava ranije je prepoznata kao osvježenje Brešanova teksta te je ovjenčana nizom nagrada na festivalima. Na 34. Susretima kazališta/pozorišta BiH u Brčkom nagrada stručnog žirija za najbolju mladu glumicu pripala je Jeleni Kordić Kuret, za glazbu Zvonimiru Dusperu i za kostimografiju Mirjani Zagorec te nagrada za najboljeg glumca od žirija publike Robertu Peharu. I na Međunarodnom festivalu komedije „Mostarska liska“ Robert Pehar za ulogu Učitelja nagrađen je Malom liskom. Na 37. Kazališnim/Pozorišnim igrama u Jajcu mostarski „Hamlet“ proglašen je najboljom predstavom u cjelini po mišljenju žirija publike, a stručni žiri dodijelio je nagrade za najbolja glumačka ostvarenja Robertu Peharu za ulogu Učitelja i Slavenu Knezoviću za ulogu Bukare. Predstava je također gostovala u mnogim gradovima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Mostarski „Hamlet“ postavljen je na scenu ispunjenu bačvama raznih veličina, odnosno na veliko seosko gumno s nebom i oblacima u trećem planu. Prostor zapravo sugerira jednu veliku krčmu na otvorenom, donjomrdušku agoru, koja je i groteskni vlaški parlament i pozornica, s Brešanovim „Hamletom“ kao jedinom točkom dnevnog reda. Sugerirajući prostor slobode ovakva scenska postavka postaje ironični komentar rigidnoga socijalističkog konteksta s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Istodobno, bačve na seoskom gumnu prizivaju davni svijet ritualnih svetkovina, dakle antički eksterijer, gdje se plesom, pjesmom i vinom slavio bog Dioniz. Brešanove radio emisije, svojevrsna intermeca, kao prijelazi između prizora, u kojima progovara vlast čas slaveći socijalističku izgradnju, čas upozoravajući na zabrinjavajuće pojave i zastranjenja u izgradnji „našeg socijalističkog društva“, ili se referirajući na dekadentno robovanje kapitalističkom, čitaj shakespeareovskom, repertoaru naših kazališta, transformiraju se u zanimljive scenske totale. Oni su prilika da se svijet komunističkih sletova poveže s današnjom medijskom diktaturom raznih talent natjecanja, a mogu stati pod zajednički nazivnik „Mrduša možeš biti ti!“.
