38.8 C
Mostar
Subota, 31 srpnja, 2021

Hrvat iz Mostara nije manje Hrvat od Hrvata iz Zagreba ili Splita

Ne sićan se kad san točno popila svoju prvu kavu

Znan kako je bilo još u ditinjstvu jerbo san slušala onu našu poznatu o tome kako će mi od kave naresti rep
Baba bi mi svejedno krijomice u moju tećicu s kruvon i mlikon škronila koju kap da mi zamiriše
Svako jutro
Jerbo je znala kliko volin miris kave

Sila bi unda na našu balaturu i smistila noge na prvi skalin, pa pratila ko prolazi puton
Pogled mi zaklanja samo visok, kameni suvozid okolo, povr čatrnje uza put
Zbog njega se činilo kako odaju samo glave puton
Lebde
Što je meni k’o ditetu bilo vrlo zanimljivo
Tek kad bi glava prošla zid dobila bi ruke, noge, cipele

Kasnije san kavu pila s namjeron da me održi budnon tijekon noći
A to mi je bilo nužno, jerbo sam oduvik po danu tek preživljavala
Meni je noć služila za odrađivanje svega onoga bitnoga i planiranoga
Besana san i u biti, nisan niti tribala kofein kako bi me održa budnon
No, to san tek kasnije svatila

Kava mi je bila i ostala jedini porok
Ono što mi pruža utjehu i bijeg
Dlanovima san grlila one ogromne šalice iz koji san je pila
Unda, u svim onin danima, kad nisan imala koga grlit
Pa mi navika ostala i danas, kad iman

Tijekon faksa ispijala san je često s mojon Jelenon u Tika
Tako smo zvali jedan kafić u Splitu
Doli u centru
Ima je fotelju od baršuna
Miris cimeta
Keksiće s malacen
Drvene rezbarije
Drugačije šalice
Ljubazno osoblje
I posebnu glazbu

Jelena je bila moj prozor u svit knjiga
Svaki put kad smo sidale za stol
Ona bi prvo odložila svoju vrpu knjiga koju je taj dan uzela u knjižnici
Meni bi tek “Globus” virio iz skripti
Moj raspršeni um na malo šta se moga fokusirat na dulje od par minuta
Malo šta me znalo zaokupit na dulje vrime
Knjige koje san kroz život pročitala nemaju tematski ništa zajedničko
Povezuje ih tek silni magnetizam kojin su me prikovale za sebe

Slušala san pozorno Jelenu porculanskog tena baš svaki put
Nju i njenu oduševljenu priču
Ja, desničarka iz Imotskog imala sam u životu nju koja je volila sve što ima veze s Bosnom i Hercegovinom
Volila je Mostar i Sarajevo
I pisce od koji san jako zazirala

Nismo se nikad složile oko Dežulovića i cile te “Feral” ekipe
No, Julijana Matanović i njoj i meni
Bila je velika ljubav
Ono okolo čega imamo trajni konsenzus
Svako njeno slovo i zarez smo obje razumile
Ona je jedina na svitu znala moju priču o knjigama Julijane Matanović koje nikada do mene stigle nisu, neka su mi bile namjenjene
Znala je sve
Sve ikada njoj san ispričala

U ono vrime kad smo se u parama kave
Redovno skrivale od Kačerova terora su pravon građenja
Od razlike udžbenički i zakonski definicija
I profesorovi genijalni pitanja tipa

– Kolegice Jonjić,
Čija je pseća kućica kad vaš pas ugine?
Je li nokat na vašem stopalu djeljiva stvar?
Možete li me naslijediti na neki drugi način osim oporučno? Jeste li sigurni kako nisam vaš otac? Na koji način je i je li uopće utvrđivano očinstvo vašeg oca?

Vikendom san putovala u moj Imotski
Jelena je putovala u svoj Pisak

Kad je zatreslo ovi dana, vratilo me mislima baš na faks i Split
Samo tamo san živila na iznimno visokin katovima
U stravu
Godine opasnog življenja moje klaustrofobije
Često san razmišljala šta bi napravila da zatrese potres, a ja se lifton voziti ne mogu, jerbo mi je tako malen, zatvoren prostor nepodnošljiv
Dok bi pjehe sašla s desetoga kata
Zgrada bi se mogla, komodno i deset puta srušiti

Za kraj, ne baš divne, korona godine
Streslo nas sve izravno i neizravno
Sisak, Glina, Petrinja, Zagreb
Tresli su se izravno

Svi mi s njima
Neizravno

Svi su oči uprli u tu Novu godinu
Puni nade
I uvjerenja kako će ona biti blaga, topla Prema svima nama
Bila san skeptična
Intuicija, valjda
Odma na početku pokazala je najužasnije lice
Koje zasigurno baš niko od nas ni u najvećem košmaru zamisliti ne bi moga
U noći u kojoj se čekala izmjena
Nekakav novi, bolji početak
Hrvatska je izgubila svoji osam mladi života i dobila svoji osam anđela
Dogodilo se to
Tek tjedan, dva nakon što mi je za uvo zapela rečenica svetoga Augustina

– Ako razumiješ, nije Bog

Davno san čula onu rečenicu kako je svaka žena koja rodi majka, ali kako samo one posebne Bog odabire kako bi bile majke anđela

Veće utjehe od te nema
Nema
Meni nema
A nema ni slučajnosti

U tjednu za nama, ljutila san se na puno toga
Prije nego te poklopi beskrajna tuga
Uvik, nakon prvotnoga šoka
Poklopi te beskrajna ljutnja
Ljutila san se redon na sve
Na uvjete u kojima živi naša sirotinja Banovine
Na one kuće nakaradno izgrađene i/ili obnovljene
Na Vučića i Srbiju koji mi sa sićom sada izigravaju nekakve humanitarce nakon što se evo, već desetljećima prave glupi kad je u pitanju ratna odšteta
Nakon što se s njima ne može niti o nestalima
Niti o našin nepokopanin kostima
Ljuti me strašno njiovo licemjerje kad šalju siću od iznosa koji nan zapravo na ime svoje agresije duguju
A sad nan kao šalju humanitarni sitniš baš u ona područja koja su upravo oni kao svojevrsni potres početka devedeseti razorili
Ljute me aktivisti Solidarne po društvenim mrežama koji blate Crveni križ i Caritas
Podrivaju baš sve redon
Svaka institucija u RH njima smeta
Ljuti me ta ekipa koja maniron partizana nakon rata misli kako svit počinje i završava s njima
Dođu iz šume, pa nalože klavir
Notnim zapisima povežu šibicu i drvo
Pa sve ono što prethodi njima imaju potribu označiti kao primitivno, manjkavo, nepošteno, nesposobno
A sami su tek vrpa imena koja doslovce cili život zna samo crpiti sredstva iz kakva korita koje pune oni neki drugi, koji nisu dio njiovog progresivnog obzorja
Ljuti me kad se potrese tumači kao kaznu za ovo ili ono
Nevolju bilo kakvu vidim tek kao pomoć koja ljude približi Bogu
Kazna bi bilo nešto drugo, kazna je ono što te odvoji od Boga

Najviše od svega naljutila me naša javna TV
Od rata znan kako su počesto deficitarni s emocijama za sve ono nacionalno
Kako su im Hrvati u BiH u drugome planu
Kao i naša iseljena Hrvatska
Na tragediji naše dice iz Posušja tek su krešendirali
Bezosjećajne neznalice
Banda koja se pravi kako u pitanju nisu državljani RH
Tragičan gubitak naše dice iz Posušja tretirali su kao vijest za kraj informativne emisije
Našoj javnoj televiziji ta vijest je sporedna
Njima, kojima je udarna vijest kad Pupovca netko pogodi limunom ili mu nešto dobaci na ulici
Njima je udarna vijest smrt bilo kakvog kulturnjaka iz omiljenoga im regiona
Tragična, istodobna smrt naši osam mladih državljana njima nije udarna vijest
Jerbo, čini se
Naša javna TV niti ne zna što je to državljanstvo
Kako ne postoje državljani prvoga i drugoga reda
I kako ne postoji država u kojoj bi takva vijest bila sporedna bilo kojoj javnoj televiziji
Ljutila sam se i reagirala
Onliko kliko mogu
Dok su me svi oni izravno ili neizravno umočeni u državne jasle ili medije uvjeravali kako sam tek emotivna
Kako njiova smrt nije vijest broj jedan jerbo nije recimo posljedica terorističkoga napada
Navodilo se čak i lokaciju kao mogući razlog zašto to nije bila udarna vijest nego tek vijest negdi za kraj
Za uobičajenu crnu kroniku

Naša dica iz Posušja i svojom tragičnom smrću dokazala su maćehinski odnos koji se gradi u odnosu na Hrvate iz BiH
Godinama

A Hrvatska njima nije maćeha, niti to ikada smije biti
Hrvat iz Mostara nije manje Hrvat od Hrvata iz Zagreba ili Splita
Niti je manje državljanin od državljanina RH iz Osijeka ili Rijeke
Nije, to bi neznalice napokon morale naučiti

Uz put ljutila sam se na hrpu influencera
Utjecajci naši koji i prirodnu katastrofu koriste za vlastitu promidžbu
Naravno kako su se oglasile i Jelena Veljača i Saša Broz
Tema ne trebaju biti izgubljeni životi i srušeni domovi
Nego nacija treba gatati zašto jedna majka trči u spavaćici priko zelenoga vala u podne
Je li u spavaćici u podne ona ili dite
I slične gluposti
Saša će nas sve zajedno poučiti skromnosti
A profesionalni Srbi humanosti

Dokumenta će izraditi detaljnu tablicu tko koliko kuna muze od ove Plenkijeve Vlade
Zgražat će se na iznos koji dobije HOS udruga
Pa će nakon izračuna obaviti transfer svoje perjanice u SNV, jer ipak naša Vlada RH izdašnije financira to Vijeće Srba od nekakve Dokumente
Pratiš trag kuna i sve ti bude jasno
Svi ti njihovi oproštaji
Teatralni odlasci i dolasci
Cili njihov idealizam i aktivizam dade se običnim brojem u tablici izraziti

Za Tanjug je naš profesionalni Srbin pobrojao krvna zrnca naši državljana koji su nesritne žrtve potresa
I naravno kako smo ostali zgroženi kad to radi tip koji svakoga naziva fašistom
A sebe drži najvećim antifašistom u RH
Od nas desnih takvo nešto bi se očekivalo
Od njega humanog manjinca nikako
Zato mi je i bilo komično kad ga onaj dečko vriđa na terenu
Došla elita obać plebs
Pa se čude kako nisu naišli na oduševljenje masa i zdušni pljesak
Ljudi iskopali kako dečko i profesionalni Srbin imaju iznimno slična krvna zrnca
Eto
Došli smo do toga, čini se, da baš jedan Srbin viče profesionalnom Srbinu kako ga triba ubit
A naš profesionalni Srbin mislio kako smeta samo modernim ustašama

Ljutnja nam postala novi kovid virus u Državi
Nekako je baš ljutnja pokrila moju Domovinu
Na ovaj dan žalosti baš ljutnja primaran je osjećaj

Niotkud
U ove moje retke
Uplete mi se pomisa na jednu Vesnu
I njen osmijeh usred krajobraza uništenog potreson

Bila je nasmijana iznad svoje đezve kave
Položene na dvi cigle

Plamen vatre i plamen oka

Tako isto bi kuvale kavu moja Jelena i ja
Uz osmijeh
Bi
Sigurno

Priskačen tugu
I iz ljutnje
Želin izravno u osmijeh
Iznad kave
Onako kako Matanovićka piše
Kako je na početku i na kraju uvik i bila samo kava

Dišen i pišen kako ne razumin
Jerbo
Želin
Izostanak tuge
Mora izostat

Jerbo
Kroza osam naši, zaspali anđela
Bog je
Je

Ne razumimo
Nitko od nas ne razumi
Zato
Bog je
Baš On
Osmijeh, a ne tuga

*Barbara Jonjić, piše na ikavici, diplomirana je pravnica te mama četvero djece. Autorica je knjige Iz ImoCkog s ljubavlju, zbirke s 48-tjednih kolumni objavljenih u razdoblju od prosincu 2016. do prosinca 2017. na portalu Narod.hr. Priče su to pune ljubavi prema obitelji, rodnom zavičaju, jeziku, običajima, vjeri, ljudima, domovini Hrvatskoj, Bogu.

 

Izvor: narod.hr

Najnovije: