Naslovnica Kolumna: Dnevnik jedne ljubavi HŠK Zrinjski: Pedesetak Ultrasa u Sarajevu kao u filmu ‘Ratnici podzemlja’

HŠK Zrinjski: Pedesetak Ultrasa u Sarajevu kao u filmu ‘Ratnici podzemlja’

Da nastavimo onu “Jednu sasvim drugu priču, onu navijačku o mostarskom Zrinjskog”. Jučer sam se dotaknuo te 1998. godine i utakmice prvog posljeratnog Play offa između tada NK Željezničara (danas FK Željezničara) i HŠK Zrinjski. Za Sarajevo krećemo u jednom autobusu nas nešto manje od 50-tak. U autobusu je svoje mjesto našla ekipa koja se to vrijeme okupljala na stajanju.

Osim zastava mostarskog Zrinjskog dobar dio ekipe ponio je šalove splitskog Hajduka jer je u to vrijeme u Mostaru bila furka nosati te šalove. Dobar dio ekipe odlazio je u Split na europske utakmice Hajduka, a ta furka je ostala nešto kao furka koju su navijači širom nekadašnje Jugoslavije krajem osamdesetih nosali šalove npr. talijanskih i engleskih klubova.

HŠK Zrinjski u to vrijeme ni nije imao svoje šalove pa je i to jedan od razloga što je dobar dio ekipe nosao šalove hrvatskih klubova.

U autobusu su svoje mjesto našli uz mene (Leo Z.) još i: Elvis, Brko, Arma, Dado, Jablanica, Nale, Dovla standardna ekipa iz Centra 2, te pokojni Pipa, Roba Lukenda, Dropa, Ljolje, Foka, Viktor, Dropa, Ante, Tigar, Milinković, Kocka…, te još neki likovi sa stajanja koje nisam poznavao.

Zanimljivo da iz kluba nisu ni obavjestili za naš dolazak jer su mislili da ipak nećemo ni krenuti, tako da smo u Sarajevu ušli bez ikakvih kontrola, niti pod ikakvom policijskom pratnjom. Prva postaja nam je bio hotel Holiday Inn, tu smo stali sa autobusom jer vozač nije želio da vozi dalje pred stadion Koševo gdje se utakmica i igrala.

Nas par je izašlo iz autobusa i uputili smo se pješke prema stadionu, dok se ostatak ekipe smjestio oko gore spomenutog hotela. Uz put smo susretali dosta navijača Željezničara, ali valjda kako nas nisu ni očekivali, a ni mi nismo ničim provocirali nikakvih prijetnji niti nečega drugog nije ni bilo. Ispred Koševa susrećemo naše igrače u autobusu koji su nas u čudu gledali.

Tu se susrećemo sa tadašnjim direktorom kluba Božidarom Batom Puljićem sa kojim smo uvijek imali super odnos i koji je uvijek izlazio u susret nama navijačim. I on se začudio te nam je i rekao da nas nije očekivao i dao nam nekoliko ulaznica za VIP ložu koje je imao kod sebe.

Na sreću tu smo naletili i na dvojicu Sarajlija koji su nam rekli da su došli navijati sa nama (na kraju su njih dvojica uz još par momaka bili česti na utakmicama Zrinjskog u Mostaru i Sarajevu narednih desetak godina op.a.) te nas odvezli ispred hotela gdje su nas čekali naši navijači.

Uz dosta nagovaranja vozač autobusa je ipak krenuo prema Koševu gdje smo izašli ispred sjeverne tribine. Zaštitari, ustvari bolje rečeno osobe koje su bili zadužene za kidanje ulaznica na tribinu nisu nas željeli pustiti sa tim VIP ulaznicama koje je ruku na srce bilo desetak, a nas pedesetak. Na kraju odlazim i kupujem par ulaznica za sjever i uz dio novca koji dajemo na ulazu uspjevamo se dokopati sjeverne tribine.

Ulaz na stadion je protekao u zvižducima i prijetnjama. Na stadionu se okupilo oko 10.000 gledatelja, a mi smo pokušavali, ali tek u rijetkim trenucima parirali mnogobrojnim domaćim navijačima.

Samo utakmica pokazala je veliku želju naših igrača, ali ukoliko bi i naši pokušali nešto više sudac je bio taj koji je utakmicu znao usmjeriti tamo gdje je trebalo. Mi se ni nismo baš orijentirali na rezultat, jer nam je svima bilo jasno da tu mora Željezničar pobjediti kao što je i pobjedio (2:1). Jedini gol postigao je koliko se sjećam Prskalo, a nama je dao ipak trunku nade.

Stalne prijetnje sa tribina mahom prema nama bile su upucivane od pojedinaca, ali nitko od tih pojedinaca nije se usudio na pređe na sjevernu tribinu iako i danas mislim da je mogao vrlo lako. Oko nas je bilo tek par policajaca, a ostali su stajali između tribine i terena.

Nakon posljednjeg sučevog zvižduka dobar dio igrača je potrčao prema svlačionici, a tek su rijetki ostali i pozdravili nas. Sa nama je u autobus ušlo i par policajac koji su se “provozali” do izlaska iz Sarajeva, a mi smo nastavili put prema Mostaru.

Sam izlazak iz Sarajeva bio je dosta zanimljiv jer su nas u više navrata kamenovali, a prvi koji bi legali po autobusu bili su upravo policajci. Oni su valjda znali sve “šeme” odakle bi nas mogli kamenovati pa su nam svojim reakcijama, pokazivali što i mi trebamo raditi u tom trenutku.

I sad se prepričava kako je jedan od policajaca Armi popio cijeli konjak do izlaska iz Sarajeva što je ovaj svojim negodovanje pokazivao cijelim putem. Put od Sarajeva do Mostara protekao je također zanimljivo. Uz put smo susretali navijače Željezničara ili bolje rečeno Veleža koji bi znali prijetiti sa pištoljima i slično, ali na sreću ništa se nije dogodilo. Pojedinci u autobusu bi i njima uzvracali pokazivanjem srednjeg prsta i slično.

U Mostar dolazimo iza pola noći. I danas kada se sjetim tog prvog organiziranog gostovanja nakon rata pomislim na onu “mladost ludost”. Idanas me prođu trnci kada se posjetim na isto. Nakon toga prošlo je još stotinu gostovanja, ali ovo je ostalo zasigurno najviše “urezano” u sudionika istog.