Prije točno 31. godinu član uprave HŽRK Zrinjski Viktor Stojkić napisao je pismo kadetkinjama kluba koje je objavljeno u njegovoj knjizi Korijeni.
Igrom slučaja prst sudbine usmjerio me i u rukometne vode, pa sam imao privilegij sudjelovati i u osnivanju ženskog i muškog rukometnog kluba u gradu na Neretvi. Početci su bili iznimno teški, a budućnost nadasve neizvjesna. Naše prve korake možda najbolje može dočarati jedno pismo koje sam napisao u Sinju (Hrvatska) na jednom od rukometnih turnira na kojem su sudjelovale i rukometašice HŽRK ZRINJSKI, odnosno tadašnje reprezentacije HRHB.
PISMO ČLANA UPRAVE KLUBA VIKTORA STOJKIĆA POSVEĆENO KADETKINJAMA HŽRK ZRINJSKI MOSTAR
DRAGE MOJE MALENE, VELIKE MOJE:Helena, Mirela, Minja, Sanela jedna i druga, Maja, Marija, Vanja, Puša, Nela, Ivana, Ivona, Andrijana …Ovo pismo posvećeno je vama, kadetkinjama HŽRK Zrinjski Mostar, koje ste zastupale kadetsku reprezentaciju HR H-B na rukometnom turniru kadetkinja koji je održan u Sinju (Hrvatska), u vremenu od 24. 8. 1995. godine do 27. 8. 1995. godine. Na ovome turniru, osim reprezentacije HR H-B, sudjelovale su: kadetska reprezentacija Hrvatske, reprezentacija Dalmacije, RK Podravka iz Koprivnice, mlađa kadetska reprezentacija Hrvatske i domaćin RK Sinj iz Sinja. Na pisanje ovog pisma nije me ponukala snaga turnira, uspjeh koji ste postigle, ili to da je ovo možda i povijesna utakmica, budući da se po prvi put sastaje reprezentacija HR H-B s reprezentacijom druge države. Osnovni razlozi pisanja ovog pisma su prije svega jaki dojmovi koje ste na mene ostavile u smislu vašeg odnosa prema igri, športu.Iako rastom malene, vi ste velike i bogate duhom, dostojanstvene, hrabre i odlučne.
Vi ste pokazale kako se bori, kako se gine na terenu i kako se ne treba nikada predavati. Posebno me dojmio vaš moralni i duhovni odgoj, tako da bi svatko poželio da ima takvu djecu.”Svi za jednu, jedna za sve”Posebno je bio interesantan način motiviranja prije utakmice, gdje ste svaku utakmicu započele sloganom „Svi za jednu, jedna za sve“. Znale ste i da ima jačih i kvalitetnijih timova i ako izgubite od boljeg tima, one jesu bolji tim, ali ste vi daleko najbolja klapa. Pokazale ste da osim što ste najbolja klapa, da ste bile i jedan od najboljih timova. Na svim utakmicama dale ste svoj maksimum i više od toga. Dale ste posljednji, doslovce posljednji atom snage, ostavile ste sebe, ostavile ste svoje srce na parketu. To je trebalo vidjeti, to je trebalo doživjeti, koliko snage ima u vašem malom, krhkom i nježnom biću, koliko izgaranja, srčanosti i htijenja.Normalno je da se odrasli bore do maksimuma na športskim terenima, jer za to su plaćeni i psiho-fizički pripremljeni, ali da vi djeca tako nešto možete uraditi, nisam vjerovao. Nikada se niste predavale iako su naspram vas po svim kriterijima druge ekipe bile bolje i jače. U pojedinim situacijama su vas na neki način podcjenjivali i sažalijevali, međutim u vama se u takvim situacijama budio duh, duh hercegovački, duh prkosa, ponosa i dostojanstva, duh koji nitko nije mogao pobijediti. Zbog toga ste izazivale pozornost i simpatije, zbog toga su svi bili na vašoj strani, publika, vojska u vojarni i dvorani, građani i svi drugi sa kojima ste se susretale.Utakmica s reprezentacijom HrvatskeOvo pišem neposredno poslije utakmice s reprezentaciju Hrvatske. Budući da su dojmovi jako svježi ovu utakmicu moram posebno izdvojiti i opisati.Utakmica s reprezentacijom Hrvatske trebala je biti formalnost i bilo je samo pitanje s koliko će vas golova razlike pobijediti i plasirati se u finale.
Nasuprot reprezentacije HR H-B koju je ustvari zastupao HŽRK Zrinjski iz Mostara (osim Turudićeve iz Galeba koja nije igrala zbog povrede i Mandarićeve iz Čapljine koja je također vrlo malo igrala), koja nema nikakvih uvjeta za rad, koja je trenirala na par četvornih metara betona za vrijeme opće opasnosti dok se grad granatirao i dok je na snazi bila odluka o zabrani javnog okupljanja, na osobnu odgovornost i odgovornost trenera, nalazila se reprezentacija Hrvatske sastavljena od najboljih rukometašica iz 11 klubova Hrvatske, koja je prošla kompletne pripreme, i imaju sve potrebne uvjete za rad. Što se moglo očekivati od ove utakmice, osim što časnije izgubiti i ne osramotiti se s obzirom na to da ste već u prednatjecanju napravile veliki uspjeh jer ste pobijedile reprezentaciju Dalmacije i time se plasirale u polufinale.Utakmica s reprezentacijom Hrvatske odigrana je 26. 8. 1995. godine s početkom u 20.30 sati. Iznenađenje ste napravile odmah u prvom poluvremenu u kojem ste bile potpuno ravnopravan protivnik renomiranoj reprezentaciji Hrvatske. To nitko nije očekivao, iznenadile ste sve, publiku koja je očekivala da će to biti jedna neinteresantna utakmica (s obzirom na razliku u kvaliteti), do trenera i igračica reprezentacije Hrvatske koje nisu mogle vjerovati i shvatiti što se događa.Drugo poluvrijeme počelo je još šokantnije jer ste do same završnice vodile s dva gola razlike. Uz pomoć sudaca i fizički jača i spremnija reprezentacija Hrvatske tek je u samoj završnici preokrenula rezultat. Dobile su utakmicu i plasirale se u finale, a vama je ostala utjeha da se borite za treće mjesto. Iako ste izgubile utakmicu, puna dvorana gledatelja bila je na vašoj strani, da bi po završetku utakmice nekoliko minuta pljeskali i skandirali Herceg- Bosna, Herceg-Bosna ….
Rukovodstvo i treneri reprezentacije Hrvatske, koji su prije utakmice mislili da će imati jedan lakši trening, poslije utakmice slavili su i radovali se kao da su pobijedili u finalu prvenstva Europe, a ne jedan Zrinjski iz Mostara. Svaki drugi komentar je nepotreban.Slike iz svlačionicePosebna priča je bila nakon utakmice u vašoj svlačionici. Trebalo vas je vidjeti kako ste sve ovo proživljavale. Te slike iz svlačionice ostat će mi urezane u pamćenje cijelog života.Dugo sam u športu, točnije čitav život, svašta sam vidio i doživio, ali ovako nešto nikada me se nije dojmilo. Kompletna ekipa je plakala, ne plakala, već ridala. Sve ste bile u transu. Pokušavao sam vas utješiti da nije sramota izgubiti od reprezentacije Hrvatske, da je to normalno (koja li ironija).
Vi me niste slušale, bile ste odsutne duhom i tijelom i sve ste vjerovale da ste trebale dobiti utakmicu samo da su suci pošteno sudili.Nisam mogao zaspati do dugo u noć, jer mi se pred očima stalno vraćao film s utakmice. Kako god okrenem vidim slike uplakanih lica, malih ljepotica, Maje, Minje, Puše, Sanele, jedne i druge, Marije, Nele, Mirele, Helene… Cijelo vrijeme kontrolirao sam i sebe i vas i mislio sam da sam u tome uspio, međutim ima nešto jače i veće, nisam mogao izdržati…Napisao sam ovo pismo koje posvećujem vama, dragim mojim, velikima, da se zna i da se ne zaboravi ova generacija i ovaj događaj.Pouka za budućnostOsobnim ste primjerom pokazale i neka vam to bude pouka za budućnost, da se nikada ne treba predavati, da se može i nemoguće kad se uloži maksimum znanja, htijenja, kada ste jedinstvene, kada ste prava klapa, ne misleći samo na ovaj događaj, već uopće u životu. Upravo zbog toga što je pred vama život, a život nije ništa drugo do vječna borba. Pokazale ste da se za vas i vašu budućnost ne trebamo brinuti, jer vi znate kako se treba boriti.Iako mlade i malene, vi ste zrele i zdrave osobe. To se može roditi i odgojiti samo u Hercegovini, i nigdje više to majka ne rađa. Naš čovjek čim se rodi počinje životnu borbu za opstanak pod ovim vrelim hercegovačkim suncem i ovim kršnim hercegovačkim kamenom.
Velika zasluga za sve ovo što je učinjeno pripada i gospodi Jerki Manduriću i Filipu Garmazu, jer je učinjeno pod njihovim vodstvom i u njihovoj organizaciji. Velika zasluga pripada i njihovim prethodnicima, koji su uložili mnogo truda i znanja da bi imali ovakvu djecu. I na kraju najveća zasluga što imamo ovakvu djecu pripada vašim roditeljima. Svima veliko hvala, jer tko ima ovakvu mladež ne treba se brinuti za svoju budućnost.Samo ovako nastavite, jer ja sam uvjeren: vi drugačije ne znate. Vi ste ponos ovog grada i ovog naroda, i ako vam nešto znači, moja malenkost, ja sam uvijek uz vas, jer gledajući vas vidio sam svoju djecu, vidio sam svu našu djecu, vidio sam našu budućnost, vidio sam koliko imate snage i volje da opstanete i vi ćete zasigurno opstati, opstat će ovaj grad i ovaj narod, naša budućnost. Zato sam ponosan, zato sam sretan. Osim što mi je bilo veliko zadovoljstvo družiti se s vama.
Pisano u Sinju vama u čast, jednog kišnog 27. dana, mjeseca kolovoza, ljeta gospodnjeg 1995. godine u ranim jutarnjim satima,
poslije neprospavane noći, nakon utakmice s reprezentacijom Hrvatske.
P. S.
Dana 27. 8. 1995. god. uslijedilo je zatvaranje turnira i proglašenje najboljih timova i pojedinaca. Prvo mjesto osvojila je RK Podravka
iz Koprivnice (ili „kokice“ kako ste ih zvale), a najbolja golmanica na turniru uvjerljivo je bila naša Sanela Knezović. (Moralni pobjednik
reprezentacija HR H-B, moja opaska, a što su nam i drugi priznali). Možda sam nešto propustio ili dodao što nije trebalo, ali pisao sam
iskreno i ono što sam u tom trenutku mislio i osjećao, pa vas molim unaprijed za ispriku. Još jednom vam hvala za sve što ste učinile i što ćete učiniti. Drage moje, malene, velike moje!
Član uprave HŽRK Zrinjski Mostar
Viktor Stojkić
