MAŠTULUK
Kad današnja dica ostare, pitam se čega će se zauvik sićati.
Prvog mobitela koji su dobili, igrice koju su najbolje odigrali, sto eura koje su od kumova dobili za peti rođendan…čega?
Ničega, bojim se.
Gledam ih kako rastu bez skladištenja uspomena.
Da im u 15.oj godini zadaš da napišu sastav o naj-uspomeni iz ditinjstva, bili bi zatečeni.
Možda bi se netko, nakon dugog premišljanja sjetio kakvog posebnijeg dara; cool marke tenesica, mobitela….ali, šta s tim, dovraga?!
Šta napisati uz tu suhoparnu konstataciju.
Bio je cool i bio je skup.
I?
I ništa…
Brat je uskoro dobio još bolji, pa mi moj više nije bio tako cool.
Eto.
Bože moj…!
A, ja ne bih znala za koju se odlučiti jer ima ih toliko koje su uzdrmale i tillo i dušu, usikavši se u srce toliko duboko da njihov trag ne bi zbrisalo ni pet tisuća života.
Jedna od takvih je i ona kad sam, negdi, kao petogodišnjakinja, začula kako netko glasno izvikuje ćaćino ime, noseći nam maštuluk, sve prteći kroz snig do kolina.
Čarobne riči koje su umah taj studeni zimski dan, preobrazile u blagdan koji se nikada ne zaboravlja.
Još mogu osjetiti taj snig koji mi je, uslijed silne žurbe da što prije “doletim” kući, upadao u dičje, gumene čizmice.
I tog ledenog vitra koji šiba u lice, ali ga ne ‘ladi.
Tog visokog dičjeg glasa koji izvikuje drago ime.
I srce koje kuca u grlu, drobu, u slipim očima…
Takve osjećaje ne ispire ni život, ni smrt.
Mogla bih o tome ispisati roman, a nije jedini.
I bude mi ža ove dice koja ne upoznaše takvih orkanskih valova u kojima jedva dišeš od uzbuđenja.
I nadišeš se punim plućima nabujalog života koji kuca u tebi i kada se sve nekako uspori i za’rđa.
Ža mi onih koji nemaju barem jednu sličnu uspomenu, jer nikad neće saznati šta znači biti usisan vrtlogom Života…
Kad ti u svakoj stanici kuca po jedno srce i u srcu svaka stanica.
Nije da smo za uskraćivanje, ma, ne valja, brate, ni kad sve imaš gotovo, na dlanu.
Život postane nekako bljutav i soparan.
