Grad koji formalno nije podijeljen, ali u svakodnevici i dalje živi dvije paralelne realnosti.
Mostar već godinama živi paradoks. Iako mnogi tvrde da grad nije podijeljen, stvarnost pokazuje drukčiju sliku. Podjela možda nije službena ni administrativna, ali je i dalje itekako prisutna – u političkom, sportskom, obrazovnom, pa i gospodarskom smislu.
Dovoljno je poslušati svakodnevne razgovore. Prilikom kupnje ili najma nekretnine često se jasno naglašava traži li se stan u „zapadnom“ ili „istočnom“ dijelu grada. Razlozi su različiti – od praktičnih do identitetskih – ali sama činjenica da se takva podjela podrazumijeva govori dovoljno.
Posebno osjetljivo pitanje jest obrazovanje. U Mostaru i dalje funkcioniraju dva obrazovna sustava: oni koji žele da im djeca pohađaju nastavu po bosanskom planu i programu traže škole u istočnom dijelu grada, dok roditelji koji preferiraju hrvatski plan i program biraju ustanove u zapadnom dijelu. Time podjela postaje dugoročna jer se prenosi na nove generacije.
Naravno, svi veći gradovi imaju svoje kvartove, distrikte, južne i sjeverne zone. No u Mostaru ta podjela nije samo geografska – ona je simbolička i društvena. Možemo se uvjeravati da je drugačije, ali realnost je da grad s nešto više od 100.000 stanovnika i dalje funkcionira kao prostor dviju paralelnih percepcija.
Nedavni potezi gradskih dužnosnika dodatno su otvorili raspravu. Kada predsjednik Gradskog vijeća šeta starom gradskom jezgrom sa šalom engleskog kluba Crystal Palace F.C., navodno kako bi pokazao da je grad siguran za sve, to dio javnosti doživljava kao simboličan potez. No drugi to vide kao političko poziranje i ignoriranje ne tako davnih događaja.
Sjećanje na gostovanje Aston Villa F.C. u Mostaru još je svježe. Dio njihovih navijača ostao je bez zastava, šalova i osobnih stvari, a zabilježeni su i slučajevi krađa u staroj gradskoj jezgri. Posebno je odjeknula priča o starijem bračnom paru iz Birminghama, kojem je ukradena zastava koju su desetljećima nosili na utakmice diljem Europe. Takvi događaji ostavljaju trag – ne samo na pojedincima nego i na imidžu grada.
S druge strane, treba biti pošten i reći da stara gradska jezgra, kao najposjećeniji turistički dio Mostara, prirodno privlači i džeparoše te sitne lopove. To je problem s kojim se suočavaju i brojni europski turistički centri. Međutim, razlika je u tome što se u Mostaru svaki incident dodatno interpretira kroz prizmu podjele i nepovjerenja.
Upravo je to srž problema. Nije riječ samo o sigurnosti, sportskim simbolima ili političkim gestama. Problem je u nedostatku povjerenja i u različitim narativima koji se paralelno plasiraju građanima. Dok jedni uvjeravaju da je sve normalno i stabilno, drugi podsjećaju na incidente i upozoravaju na stvarne društvene pukotine.
Mostar formalno jest jedinstven grad. No hoće li to jedinstvo postati i stvarno, ovisi o spremnosti da se problemi priznaju, a ne prešućuju, te da se simbolika zamijeni konkretnim rješenjima. Dok se to ne dogodi, Mostar će i dalje živjeti između stvarnosti i iluzije vlastitog jedinstva.
