Trideset pet godina prošlo je između dvije fotografije snimljene na autocesti za Beograd, ali u Srbiji se čini kao da se ništa nije promijenilo.
Trideset pet godina u ljudskom životu predstavlja cijelu jednu epohu, vrijeme u kojem generacije odrastaju, politički sustavi se mijenjaju, politike se ruše i grade, a tehnologija transformira način na koji doživljavamo svijet.
Međutim, na Beogradskim nadvožnjacima vrijeme kao da je zauvijek stalo. Ili, preciznije, zamrznulo se u jednoj te istoj mračnoj ideološkoj matrici iz koje srpsko društvo ne želi ili ne može izaći, piše portal Klix.ba.
Prva slika vraća nas u mračnu jesen 1991. S mosta, oduševljeni Beograđani, ispunjeni ratnim entuzijazmom i nacionalističkom euforijom, bacali su cvijeće i mahali vojnim kolonama koje su krenule u krvave pohode prema Hrvatskoj, što je dovelo do temeljitog uništenja Vukovara i uvoda u agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Tenkovi Jugoslavenske narodne armije, već u potpunosti posvećeni velikosrpskom projektu, ispraćeni su kao osloboditelji, dok su oni koji su sjedili u njima nosili smrt, razaranje i masovne zločine. Bio je to trenutak kada je službeni i većinski Beograd dao svoj kolektivni blagoslov svemu što će uslijediti na teritoriju bivše Jugoslavije.
Druga slika, snimljena jučer, 2026. godine, donosi zastrašujući osjećaj deja vua. Iznad iste ceste kojom su nekada prolazili tenkovi, danas su mladi i stari promatrači, razvijene nacionalne zastave i transparent s jasnom i nedvosmislenom porukom: Ratko Mladić, srpski heroju, dobrodošao kući, generale. Razlog okupljanja je doček tijela osuđenog ratnog zločinca i zapovjednika Vojske Republike Srpske, čovjeka odgovornog za genocid u Srebrenici, najdužu opsadu glavnog grada u modernoj povijesti čovječanstva i sustavno etničko čišćenje diljem Bosne i Hercegovine.
Kada se ove dvije fotografije postave jedna pored druge, one ne predstavljaju samo povijesni zapis. One funkcioniraju kao nepogrešiva dijagnoza stanja stvari. One nam brutalno i beskompromisno pokazuju da se službena i većinska Srbija, u koncepciji svoje državne ideologije, svog moralnog kompasa i svog sustava vrijednosti, nije pomaknula ni milimetra u tri i pol desetljeća.
Jedna slika Srbije
Godinama je međunarodna zajednica, a s njom i dio naivne regionalne javnosti, živjela u iluziji da će vrijeme ići svojim tokom. Vjerovalo se da će smjena generacija, odlazak Slobodana Miloševića s vlasti, pad režima, suđenja pred Haaškim sudom i nominalne europske integracije donijeti željenu katarzu.
Očekivalo se da će društvo koje je iznjedrilo i podržalo mehanizme uništenja 1990-ih u nekom trenutku pronaći snage pogledati se u ogledalo, prihvatiti povijesnu odgovornost i odmaknuti se od politike koja je bacila sjenu na sve susjede, ali i unazadila vlastiti narod.
Međutim, stvarnost s kojom se danas suočavamo pokazuje upravo suprotno. Umjesto suočavanja s prošlošću, događa se njezino sustavno, državno sponzorirano prepravljanje. Generacije koje su 1991. ispratile tenkove s nadvožnjaka u međuvremenu su odgojile novu djecu, djecu koja će 2026. na tom istom nadvožnjaku slaviti arhitekte genocida.
Ovo nije slučajan incident, niti izolirani ispad nekolicine političkih ekstremista s margine društva. To je izravna posljedica desetljeća obrazovnog, medijskog i političkog inženjeringa u kojem se ratni zločinci u školskim udžbenicima i na nacionalnoj televiziji predstavljaju kao mučenici i heroji, dok se žrtve sustavno niječu, minimiziraju ili ignoriraju.
Službena Srbija uspješno je promijenila samo retoričko pakiranje tijekom svih ovih godina. Dok su se politički akteri mijenjali, bit je ostala netaknuta. Politika koja je 1990-ih napadala tenkovima sada djeluje kroz financiranje revizionističkih projekata, političke pritiske, institucionalno osporavanje suvereniteta susjednih država i stvaranje takozvanog “srpskog svijeta” kao izravnog ideološkog nasljednika projekta “svi Srbi u jednoj državi”.
Narativ se nije promijenio; promijenila su se samo sredstva. Zločin se ne smatra pogreškom ili sramotom, već nužnim i opravdanim sredstvom za postizanje viših nacionalnih ciljeva, a oni koji su naredili i izvršili te zločine uživaju status neupitnih nacionalnih ikona.
To postavlja ključno i bitno pitanje koje se više ne može izbjeći: kako možemo očekivati išta konstruktivno, dobronamjerno ili politički zrelo od takvog društva i takve države? Kako možemo graditi iskrene dobrosusjedske odnose s političkim i društvenim sustavom u kojem se osuđeni počinitelj genocida slavi kao herojski uzor?
Svaka očekivanja da će službeni Beograd odjednom postati faktor stabilnosti u regiji ili iskren partner u procesima pomirenja predstavljaju opasnu samoobmanu. Pomirenje se ne može temeljiti na lažima, a još manje na veličanju krvnika. Sve dok je moralna maksima većinskog javnog mnijenja u Srbiji jednaka herojstvo s masovnim grobnicama u Prijedoru, Foči, Zvorniku i Srebrenici, svaki razgovor o “zajedničkoj budućnosti” i “gradnji mostova” ostaje prazna fraza.
Fotografija iz 2026. na neki način razbija sve te iluzije. Svjedoči o društvu koje je odlučilo ostati zarobljeno u vlastitom mraku, odbijajući napraviti i najmanji korak prema civilizacijskim vrijednostima modernog svijeta. Isti most, ista ideologija, isto slavlje smrti i uništenja.
U trideset pet godina promijenila su se samo vozila koja prolaze ispod nadvožnjaka. Sve ostalo je ostalo porazno i zastrašujuće isto. U takvim okolnostima, jedina odgovorna politika susjeda Srbije je potpuna budnost, jačanje vlastitih institucija i odustajanje od iluzije da će se iz ove ideološke matrice uskoro roditi bilo kakva promjena.
