SRETAN ROĐENDAN, IZBORNIČE: Slaven Bilić danas slavi 58. rođendan, a fotografije snimljene tijekom njegove bogate nogometne karijere najbolje pokazuju koliko se hrvatski izbornik mijenjao kroz godine.
Slaven Bilić slavi 58. rođendan. Novi – stari izbornik hrvatske nogometne reprezentacije nikada nije bio samo nogometaš. Pravnik po struci, roker u duši, poliglot i gitarist, totalno cool tip kojeg igrači obožavaju, on je jedna od najkompleksnijih i najkarizmatičnijih figura koje je hrvatski sport ikada imao.
Dok ga mnogi pamte kao beskompromisnog stopera brončane generacije iz 1998. ili strastvenog izbornika Vatrenih, njegova priča seže puno dublje, u splitske ulice gdje je jednako strastveno sanjao s loptom u nogama i gitarom u rukama, ali i u tišinu djetinjstva obilježenu traumom koja ga je zauvijek oblikovala.
Splitski korijeni: Pravo, Hajduk i prijateljstvo s Kukočem
Rujan 1968. godine bio je poseban mjesec za splitski sport. Jedanaestog rujna rođen je Slaven Bilić. Samo tjedan dana kasnije, u istoj bolnici, na svijet je stigao i Toni Kukoč. Dva dječaka vratila su se kući u isti stambeni blok u Spinutu, na manje od kilometra od Hajdukovog stadiona. Odrastali su zajedno, igrali se na ulici i zajedno napravili prve sportske korake.
“Sjećam se Slavena kako igra nogomet. Trenirali smo zajedno u Hajduku tri-četiri godine. On je ostao i napravio karijeru, a ja sam prešao na košarku”, prisjetio se jednom Kukoč.
Iako su obojica bili talentirani za nogomet, Kukočeva visina odvela ga je među košarkaške obruče, a Bilić je ustrajao s loptom. No, prije nogometa, Bilićeva prva sportska ljubav bilo je plivanje, u kojem je kao osnovnoškolac bio treći u Dalmaciji u prsnom stilu.
U obitelji Bilić obrazovanje je, ipak, uvijek bilo na prvom mjestu. Roditelji, oboje prosvjetni radnici, inzistirali su da škola ne smije trpjeti. Slaven je bio odlikaš, čak je išao i na natjecanja iz matematike. Bio je pametan dječak, a to se vidi i danas po njegovom trenerskom radu, medijskim nastupima. Maturirao je Slaven Bilić u srednjoj školi za informiranje, novinarstvo i dokumentaristiku, a bio je oslobođen polaganja mature.
Upis na fakultet bio je samorazumljiv. Kako bi pomirio nogometne obveze i studiranje, odlučio se za izvanredni studij na Pravnom fakultetu u Splitu, dijelom i na očev nagovor, koji je tamo prvo bio profesor, a kasnije i dekan. Iako je jednom priznao da bi radije studirao povijest ili arheologiju, diplomu pravnika je stekao, što je često zbunjivalo njegove suigrače u inozemstvu.
“Ti si odvjetnik. Što radiš igrajući nogomet?”, bilo je pitanje koje je često čuo.
Trauma koja je oblikovala karakter
Iza fasade uspješnog sportaša i intelektualca krila se i ranjivost proizašla iz duboke traume iz djetinjstva. Kao četverogodišnjak, Slaven je iznenada prestao govoriti. Liječnici su sumnjali na traumu doživljenu u snu, no roditelji su taj događaj povezivali s napetom atmosferom u kući.
Njegov otac je, naime, zbog upisa u Maticu hrvatsku u Jugoslaviji dobivao prijetnje, a sugrađani su ga nazivali ustašom. Iako je dječak kasnije ponovno progovorio, razvio je govornu manu zbog koje i danas povremeno zamuca. To ga je iskustvo učinilo osjetljivijim na probleme drugih.
Postao je počasni član udruge “Hinko Freund”, koja pomaže osobama koje mucaju, te je često sudjelovao u akcijama pomoći djeci s govornim poteškoćama. Ta ga je epizoda, čini se, trajno obilježila, usadivši mu duboku empatiju i osjećaj za pravdu koji su ga pratili kroz cijelu karijeru.
Od Poljuda do Premier lige
Nogometnu karijeru započeo je u Hajduku, s kojim je osvojio posljednji Kup Jugoslavije 1991. godine, trofej koji i danas smatra jednim od najdražih. Njegova beskompromisnost i inteligencija na terenu brzo su ga odvele u inozemstvo. Godine 1993. potpisao je za njemački Karlsruher SC, gdje je ubrzo postao prvi stranac u povijesti Bundeslige koji je ponio kapetansku traku.
Tri godine kasnije, za tada rekordnih 1,85 milijuna funti, prešao je u engleski West Ham United, čime je stigao u kolijevku nogometa i zemlju rock glazbe koju je obožavao.
Njegova osobnost brzo je isplivala na površinu.
“Bio je drukčiji od stereotipnog nogometaša”, sjećaju se suigrači. Dok su drugi živjeli u blizini trening kampa, Bilić je kupio stan u Chelseaju i svakodnevno se probijao kroz londonsku gužvu.
Bivši suigrači sa smiješkom prepričavaju kako je pušio na stražnjem dijelu momčadskog autobusa ili kako bi zaustavio automobil nasred ceste samo da u prtljažniku promijeni CD. Jednom je kolegi u svlačionici na gitari odsvirao “Stairway to Heaven”. Nije bio osobenjak, već znatiželjni intelektualac koji je prihvatio britansku kulturu, uživao u pubovima i humoru Monty Pythona, ali je uvijek ostajao svoj. Godine 1997. Everton ga je kupio za 4,5 milijuna funti, čime je postao najbolje plaćeni branič u Engleskoj.
Srce Vatrenog: Žrtva za Francusku ’98.
Vrhunac Bilićeve igračke karijere bilo je Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Iako je u svjetskoj javnosti ostao upamćen po kontroverznom isključenju Laurenta Blanca u polufinalu, istina o njegovom nastupu mnogo je dramatičnija. Bilić je cijeli turnir odigrao s teškom ozljedom kuka, trpeći goleme bolove i primajući terapije samo kako bi mogao istrčati na teren. Ta žrtva, koja ga je praktički koštala nastavka karijere na najvišoj razini, učinila ga je herojem u očima suigrača.
“Prolazio je kroz pakao, nije mogao normalno trenirati. Dobivao je puno tretmana, samo je spašavao tijelo za utakmice. Bio je junak”, rekao je njegov stoperski partner Igor Štimac.
Ta ga je ozljeda i danas prati, a bolan kuk postao je simbol njegove predanosti nacionalnom dresu. Nakon prvenstva više se nikad nije vratio u staru formu. Igračku karijeru završio je 2000. godine u svom Hajduku.
Izbornički mandat i stvaranje nove zlatne generacije
Nakon kratkog trenerskog početka u Hajduku i vođenja U-21 reprezentacije, Bilić je 2006. godine preuzeo kormilo A reprezentacije. Sa sobom je kao pomoćnike doveo suigrače iz generacije ’98. i udahnuo novi život momčadi. Proveo je smjenu generacija, promovirajući mlade talente poput Luke Modrića, Ivana Rakitića i Vedrana Ćorluke. Njegova Hrvatska igrala je hrabro i atraktivno, a pobjeda protiv Engleske na Wembleyu 2007. (3-2) u kvalifikacijama za Euro, pobjeda koja je stopirala Gordi Albion na putu do EP-a, ostaje upisana u anale.
Na Europskom prvenstvu 2008. Hrvatska je igrala sjajno, s tri pobjede u skupini, no natjecanje je završila u četvrtfinalu bolnim porazom od Turske nakon jedanaesteraca. Njegova izbornička biografija bilježi 65 nastupa, uz 42 pobjede, 15 remija i samo osam poraza, a mandat je zaključio nakon Eura 2012.
Trenerska odiseja i filozofija igre
Nakon reprezentacije, njegova trenerska putovanja odvela su ga u niz klubova diljem Europe i svijeta: Lokomotiv Moskva, Beşiktaş, West Ham, saudijski Al-Ittihad, West Bromwich Albion, kineski Beijing Guoan, Watford i Al-Fateh. Svugdje je promovirao svoju filozofiju napadačkog nogometa.
“Želim na teren staviti što više igrača koji su dobri s loptom”, izjavio je. U West Hamu je stvorio nezaboravnu momčad oko Dimitrija Payeta, a s West Bromom je izborio ulazak u Premier ligu. Ipak, njegova trenerska karijera ostala je obilježena dojmom nedovršenosti. Često je ostavljao sjajan početni dojam, ali bez dugoročnog traga ili trofeja. Postao je poznat kao trener koji stvara dobru atmosferu, ali rijetko isporučuje rezultat kad je najvažnije, što je dovelo do niza angažmana bez kontinuiteta.
Čovjek izvan terena: Roker, humanist i obiteljski čovjek
Ono što Bilića čini jedinstvenim jest život izvan nogometnih linija. Prozvan je najvećim rokerom među nogometašima. Svira gitaru i bio je član benda Rawbau, s kojim je snimio i pjesmu za Euro 2008. godine Vatreno ludilo. Njegova ljubav prema glazbi, od Pearl Jama do Guns N’ Rosesa, bila je i ostala sastavni dio njegove osobnosti. Uz to, poznat je po svom humanitarnom radu. Godine 2008. postao je UNICEF-ov veleposlanik dobre volje te je osnovao zakladu HNR “Vatreno srce” za pomoć djeci.
Njegov privatni život također je bio pod lupom javnosti. Nakon četrnaest godina braka s pravnicom Adrijanom, s kojom ima sina Lea i kćer Alanu, par se razveo 2007. godine. Kasnije je pronašao sreću s Ivanom Đeldum, s kojom ima tri kćeri.
