Poštovani maturantica sam iz doline Neretve i ne mogu prijeći preko ovoga što se dogodilo mojoj generaciji. Zbog nesretne pandemije ostali smo bez škole u završnom razredu, kao i bez maturalne zabave. Nisam dijete mogu shvatiti da smo morali biti zaštićeni, ali ne mogu shvatiti da su ovi koji su donijeli mjere radili sve suprotno od toga. Gledam predizborne skupove, gledam slavlja po izbornim stožerima i ne vidim da se igdje poštuju mjere.
I onda pomislim da te mjere vrijede samo za nas običan narod, elita te mjere ne poštuje i nema nikakvih sankcija za takvo ponašanje. Mi smo nepovratno izgubili godinu života, godinu bez druženja s najboljim prijateljicama i prijateljima i godinu koju smo zbog mjera većinom proveli u samoći. Nestale su sve naše mladalačke ljubavi, naše simpatije i naša okupljanja. Roditelji su nam pričali o svojim maturama, a mi svojoj djeci nećemo imati što pričati. Pričat ćemo im možda jedino o stožeru i mjerama kojima su nam uskratili najljepšu godinu života.
Što sada nakon mature i nakon godine samoće. Kako na fakultet, kako se vratiti normalnom životu. Hoće li nam netko iz stožera nadoknaditi ovu godinu? Naravno da neće, nije njih briga za nas običan narod, oni brinu samo o sebi, to je valjda svima jasno.
HERCEGOVINA.in