Kažu da je najteže biti prorok u svom selu. Ja bih dodala – najteže je biti autor u zemlji koja voli kulturu samo kad je mrtva ili kad donosi političke poene.
Ovih dana, dok sjedim u svom domu, brinem o majci invalidu i razmišljam o svakodnevnim računima, dobila sam vijest koja bi u bilo kojoj uređenoj zemlji bila povod za naslovne strane: moj roman prvijenac, moja „Aida“, uvršten je u fondove prestižnih svjetskih biblioteka u Londonu i New Yorku. Istovremeno, u mojoj Bosni i Hercegovini, isti taj roman proglašen je za najbolji debitantski roman godine.
Piše: Vildana Stanišić
Po svim pravilima logike, trebala bih biti sretna. Trebala bih osjetiti olakšanje. Umjesto toga, osjećam umor.
Umorna sam od toga da budem svoj vlastiti poštar, marketing menadžer, lektor i prodavač. Umorna sam od tišine onih koji su prvi trebali progovoriti. Pitam se – zašto ja, autorica, moram kucati na vrata portala i medija moleći ih da objave vijest o uspjehu koji nije samo moj, već uspjeh naše književnosti? Zašto izdavači šute kad se knjiga koju su štampali nađe u srcu Manhattana?
Ponekad se bojim da izgledam narcisoidno dok sama vičem o svojim uspjesima. Ali, ako ja zašutim, „Aida“ će ostati u tišini. Ako ja ne kažem da sam podigla kredit da bi ova knjiga ugledala svjetlo dana, niko neće znati cijenu jednog sna. Ako ne kažem da sam samohrana majka koja je podigla troje djece s deset prstiju i istom tom snagom napisala roman, niko neće razumjeti težinu svake napisane riječi.
Apsurdno je: moje ime je u katalozima svjetske elite, a u mom rodnom gradu i sredini u kojoj živim vlada muk. Kao da sam nevidljiva. Kao da se ništa nije desilo.
Ali desilo se.
„Aida“ je progovorila tamo gdje se glas rijetko čuje. Ona je u Londonu i New Yorku dokazala da bosanska žena može pobijediti sudbinu, čak i kad je sistem ignoriše. I dok čekam odgovore koji ne dolaze, dok se borim za egzistenciju prodajući preostale primjerke direktno vama, mojim čitateljima, znam jedno:
Moj uspjeh ne vrijedi onoliko koliko mu institucije daju prostora, već onoliko koliko vama znači.
Hvala svima vama, posebno u dijaspori, koji mi pišete, koji kupujete knjigu i koji ne dozvoljavate da jedna iskrena priča potone u mrak ravnodušnosti. Možda sam u očima institucija nevidljiva, ali na policama svijeta i u vašim srcima – „Aida“ živi.
Nastavljam dalje. Sama, kao i uvijek. Jer znam da iza svakog „muka “ stoji novi red mog drugog romana. Za ljubav, protiv sudbine.
