Naslovnica Zanimljivosti Ja nisam heroj, ali mogu vam pričati o pravim herojima

Ja nisam heroj, ali mogu vam pričati o pravim herojima

– Na povratku kući iz moje prve noćne smjene na ‘odjelu COVID-19’, zadivila me tišina 3. avenije. Hladni zrak prvi je put nakon nekoliko sati dodirnuo moje lice, sada bez maske. Osvježilo me to, bio sam budniji nego satima ranije, usred brige za pacijenta kojem se stanje ubrzano pogoršavalo. Gospođi L zatajilo je više organa. Moj tim pomogao je da preživi noć, ali je teško reći hoće li to biti dovoljno da zaista preživi – napisao je dr. Ethan Sobol za HuffPost.

Nakon što je nekoliko tjedana nestrpljivo čitao vijesti i pitao se koliko će kriza vezana uz panedmiju korona virusa napredovati, napokon je bio na ‘prvoj liniji’, kao oftalmolog koji radi u odjelu za bolesnike s COVID-19, prenosi 24sata.

– Moje su se misli prekinule kad mi je sredovječni čovjek iznenada prišao, blokirajući mi put. ‘Hvala vam na svemu što radite’, rekao je. Zadrhtao sam, jer iskustvo u New Yorku upućuje na oprez kad vam prilaze stranci. ‘Vi ste heroj!’, rekao je čovjek prije nego se vratio u svoj automobil. Nastavljajući šetnju kući, gotovo sam nečujno odgovorio: ‘Nema na čemu’ – priča liječnik.

Sljedeću su noć, dodaje, bili manje uspješni. Unatoč svim naporima, činilo se da gospođa L umire.

Bilo je i drugih s teškim simptomima. Oslanjajući se na pamćenje iz razdoblja stažiranja prije dvije godine, našao se u situaciji da mora umetnuti nazogastritičnu sondu pacijentu, iščitati nalaz o stanju plinova iz arterijske krvi, konzultirati se s kardiologom, davati lijekove intravenozno te izdati bezbroj naloga sestrama i drugim medicinskom osoblju.

– Usred tog kaosa, jedva je bilo vremena za razmatranje implikacija kliničkog stanja gospođe L. Kad je napokon postalo jasno da ne možemo učiniti ništa više, najteži dio bio je nazvati njezinu kćer usred noći i prenijeti joj vijesti – piše taj liječnik.

Kaže kako je prvu godinu stažiranja proveo u bolnici na odjelu s oboljelima od karcinoma, pa je morao naučiti rječnik koji liječnici koriste kad je pacijent na samrti, ali ova iznenadna situacija učinila je to posebno izazovnim.

Kći gospođe L ranije nije mogla posjetiti majku u bolnici, s obzirom na ograničenja posjeta. Gospođa L je umrla.

– Izašavši iz sobe nakon što smo proglasili smrt, vidio sam medicinsku sestru koja je brinula o njoj. U kutovima očiju skupljale su joj se suze. Ponudio sam joj riječi utjehe koje sam i sam trebao čuti: ‘Učinili smo sve što smo mogli. Ona više ne pati’. Kako bih se pripremio za ono što slijedi, uputio sam se u svoju radnu sobu i posegnuo za pudingom iz vrećice, na kojem je pisalo ‘Hvala herojima iz zdravstvene zaštite’.

Jedva sam ga mogao okusiti. Ja sam se za ovo dobrovoljno javio. Znajući rizike, osjetio sam osobnu obvezu da pomognem kolegama na prvoj liniji. Moja strast prema medicini nikad se nije odnosila samo na oftalmologiju, a priliku da pomažem i izvan svoje specijalnosti doživljavam kao privilegiju. No, koji je najbolji način da pomognem? – pita se liječnik, s obzirom na činjenicu da je ipak oftalmološke struke.

Prisjetio se onoga što je pročitao o dr. Li Wenliangu, oftalmologu u Kini, koji je objavljivao vijesti i podigao uzbunu zbog virusa. Njegova upozorenja nisu se temeljila na kliničkom ispitivanju ili epidemiološkoj studiji; on je jednostavno govorio na temelju svoje kliničke prosudbe i opažanja i učinio ono što je smatrao ispravnim. Prvo je bio liječnik, a ne ‘samo oftalmolog’. To mu je bio primjer da treba vjerovati svojim instinktima i djelovati da bipomagao drugima, kaže dr. Ethan Sobol.

– Kako su prolazile noći, sve sam više i više saznavao o bolesti nazvanoj ‘COVID-19.’ Imala je neočekivanih ishoda i zagonetnih rezultata. Pacijenti se mogu činiti dobro, a zatim brzo propasti. Nastaju ugrušci krvi. Eskalirajući upalni markeri najavili su početak zatajenja organa, a u mnogim slučajevima i smrt. Davali smo hidroksiklorokvin s azitromicinom, ali onda smo zaustavili azitromicin na osnovu novih dokaza. Pacijenti su bili dio nečega što je izgledalo kao tajanstveno ispitivanje inhibitora virusne replikacije i imunoterapije. Je li išta od toga bilo učinkovito? Teško bih mogao reći – piše dr. Sobol.

– I ja sam se često osjećao bez daha nakon što bih se spustio stepenicama s N95 maskom i vizirom na licu, i nakon što sam morao vikati da postavim pacijentima pitanje zbog glasne buke uređaja za dovod kisika, jer me od nazalnih kanala i aparata koji pričišćavaju dišne puteve vjerojatno ne čuju. Komunikaciju je otežavalo i to što sam odjeven u zaštitno odijelo i imam masku. Moje riječi nisu imale lice: Bio sam samo par očiju. I dok su pacijenti pokušavali odgovoriti, kisik se kretao u drugom smjeru preko glasnica prema zaraženim plućima, pa su se usta samo otvarala, bez zvuka.

Bilo je tako teško čak i razgovarati s mojim pacijentima. Jesam li uopće uspijevao u tome?

– Želim da znate da se svi molimo za vas i cijenimo vas – rekla je jedna gospoda dok mi je prilazila, dok sam večer prije druge smjene pijuckao kavu na klupi u Central Parka. ‘Vi i ostali liječnici, svi ste heroji’ – dodala je. Ovog puta osjećao sam se manje sramežljivo. Zahvalio sam joj i osjetio sam kako mi ponos raste u grudima. Ušavši u bolnicu te večeri, čuo sam da nam plješću i navijaju za nas na prozorima i ulicama u 19 sati.

Kasnije sljedećeg tjedna otkrio sam da je gospodin F, jedan od vratara moje stare zgrade, u kojoj liječnici imaju stanove, umro od korona virusa. Osjećaj ponosa odjednom je prerastao u krivnju. Jesmo li mi za to krivi? Hodajući iz bolnice u stan, mi smo ga mogli i zaraziti. Možda bi još uvijek bio živ da nije nas, pomislio sam.

Dočekivao je u kasnim satima, tijekom noći i noći u kojima sam se kasno vraćao kući. Isporučio bi nam pakete, davao provjerene brojeve za naručivanje hrane, javljao nam da nam stižu prijatelji nakon što bi ih pustio u lift… Nema ga više. To je stvarnost virusa – on ubija one koji su ranjiviji, one pored kojih prečesto samo prolazimo.

Za mene je rad sa pacijentima oboljelima od virusa bila privilegija. To je bio moj izbor. No, često mislim na one koji nemaju taj izbor, čiji se život pretvorio u svakodnevnu izloženost riziku i strahu od infekcije. Heroj koji je radio kao vratar u mojoj zgradi bio je jedan od njih, a mnogo je takvih i među mojim pacijentima. Što sam više radio u bolnici, to me je više dirao posao koji rade drugi, oni koji nisu mogli predahnuti dok pandemija ne završi.

Svi možemo pomoći i svi moramo odigrati svoju ulogu dok se ova kriza razvija. Mogu se samo nadati da će se timski rad i suradnja koja je postala normalna u ovoj situaciji nastaviti, te da ćemo posvetiti više pažnje ljudima koje inače ‘ne vidimo’ ili ih uzimamo zdravo za gotovo.

– Dok se spremam vratiti se dužnosti u oftalmologiji, jednostavno mi je drago što sam odigrao tu svoju ulogu. Ali, nadam se da ću sljedeći puta kad me netko u prolazu nazove herojem biti dovoljno brz da odgovorim: ‘Ja nisam heroj, ali dopustite mi da vam ispričam priču o nekim ljudima koji to jesu’ – zaključio je dr. Ethan Sobol.