Početkom 90-te služio sam vojni rok u tzv. JNA, u srcu Srbije. Jedne večeri, nakon što je mlada vojska otišla na počinak, prišao mi je kolega iz Smederevske Palanke i nakon što smo ostali sami šapnuo mi je na uho da će mi pokazati nešto svoje, ako obećam da ću i ja njemu pokazati. Prvo sam pomislio da je peder (tada se nisu koristili ovi moderni izrazi), ali sam se onda sjetio da mi je ranije pokazivao sliku svoje djevojke. Bio sam zbunjen, a on se zagonetno smješkao i uporno ponavljao da moram obećati da ću i ja njemu pokazati „svoje“. Na kraju sam rekao OK, iako nisam bio siguran što bi ja njemu trebao pokazati.
Na moje iznenađenje, izvadio je novčanik i iz džepića za kovanice izvukao neku značku i stavio mi je u ruku. Kada je vidio da s moje strane nema reakcije koju je, očito, očekivao, pitao me znam li uopće što je to. Slegnuo sam ramenima, a on mi je kazao da je to kokarda i da mi ne vjeruje da je nikada prije nisam vidio. No, bio je to prvi put da sam vidio i držao u ruci kokardu o kojoj sam čuo samo u partizanskim filmovima. Kasnije sam je često imao priliku vidjeti na ratištu.
Potom je pospremio svoju „kokardicu“ u novčanik i inzistirao da i ja njemu pokažem „svoju“. Gledao sam ga u čudu, ali on je bio uporan i ponavljao je da sigurno kod sebe imam šahovnicu sa slovom „U“ i da mu je moram pokazati, jer je, eto, i on meni pokazao „svoju“. Rekao sam mu da nije normalan i otišao sam u krevet. Dobacio mi je da se „pravi ustaša ne smije sramiti onoga što jeste, kao što se ni on ne srami“. Kasnije sam razmišljao je li to bila provokacija po nalogu „bezbednjaka“ ili je moj kolega Srbin bio toliki luđak da u kasarnu JNA donese kokardu. Činjenica je da ja do tada nisam vidio kokardu, a ni šahovnicu sa slovom „U“ sve do početka rata. No, samim time što sam Hrvat za njega se podrazumijevalo da sam i ustaša.
Poslije godinu dana počeo je rat u Hrvatskoj, a kokarde i šahovnice postale su svakodnevna pojava na televizijskim ekranima. Mladi i nadobudni momci s puškama u rukama i starkama na nogama znali su strastveno zapjevati „Juru i Bobana“, više zbog toga što se godinama prije zbog te pjesme išlo na dugogodišnju robiju nego što su osjećali neku povezanost s tom pjesmom i s tim vremenom.
Bilo je i onih koji su takve pjesme započinjali po zadatku, pred kamerama, kao što i danas postoje neki koji po zadatku rade slične stvari kako bi diskreditirali hrvatski narod i Hrvatsku. No, najgori među njima su oni koji svojim postupcima pokušavaju diskreditirati i Crkvu u Hrvata. I k tomu još žive na crkvenim „jaslama“.
Meni osobno nikada nešto nisu bile simpatične pjesme tipa „Jure i Bobana“, jer sam na samom početku vidio da su ih najglasnije pjevali oni koji bi prvi „nabrali“ kada bi se zapucalo. Moja ekipa se u to vrijeme „fiksala“ s Brothers in Arms, a ipak smo imali veća mu.. od onih koji su se ložili na „Juru i Bobana“.
Negdje sredinom 1993. posjetio sam djeda koji je živio u Splitu kao prognanik, kad na zidu dnevnog boravka slika Poglavnika. Da je dida bio sudionik II svjetskog rata doznao sam tek kada sam početkom 1992. kupio prvi Kalašnjikov. Bio je domobran, mobiliziran kao dvadesetogodišnjak. Kroz par dana druženja s njim u Splitu najviše smo razgovarali o njegovom ratnom putu i svemu što je proživio, uključujući i bijeg iz Bleiburga, kasniji logor i sve torture u komunističkom sustavu. Pričao mi je kako je danima sa svojim suborcima kopao jame, a onda ih zatrpavao prepune leševa njegovih suboraca i civila povezanih žicom. Svakog dana je iščekivao kada će doći red i na njega. A onda je skupa s još jednim suborcem uspio pobjeći. Tužna, ali istodobno jako uzbudljiva priča. Obećao sam djedu da ću napisati nešto o tome, ali to nisam uspio za njegova života. Neću ni sada, jer to nije tema ovog teksta.
Uglavnom, kritizirao sam djeda što je stavio sliku Poglavnika na zid jer sam smatrao, a smatram i sada, da je mogao više učiniti za sav onaj narod koji je krenuo iz Hrvatske tražeći spasa. Djed se u početku držao čvrsto u svojim stavovima, ali je kasnije počeo više pričati o Lorkoviću i Vokiću i što bi značilo za hrvatski narod i državu da je njihova urota uspjela. Kada sam drugi put posjetio djeda, Poglavnika više nije bilo na zidu. Sjećam se njegove opaske, vjerojatno da mi malo kontrira, da mi (HVO) nismo nikakva vojska, da smo nedisciplinirani i da nismo za cijelog rata strijeljali ni jednog svoga vojnika. Nije mi bilo jasno što je time želio reći, ali kasnije ću shvatiti.
Mislim da je djed „okačio“ Poglavnika zato što je to tada bilo inn, a i da se malo vrati u mlade dane. Isto kao što danas neki troše Bogu dane pljujući po svome narodu, po tom nesretnom Poglavniku i njegovim propustima jer je to inn. A može se dobro i unovčiti!
O Ustašama su se u vrijeme ovog „našeg“ rata pričale prave legende, valjda kako bi se nas motiviralo da budemo neustrašivi borci. A tko su bile ustaše? Po čemu su bili tako strašni i opasni? Dvojica mojih susjeda, pokoj im duši, bili su domobrani u II svjetskom ratu ali je jedan od njih tijekom rata prešao u ustaše. Na pitanje zbog čega je on prešao u ustaše, iskreno seljački je odgovorio da je kod njih bila bolja hrana, a imali su i ljepše odore. Gledao sam ga ispod oka očekujući neki bolji odgovor, ali to je bio pravi razlog zbog čega je on bio ustaša, a njegov bratić domobran (on nije bio velike hrane).
No, obojica su prošli i preživjeli Križni put. Ovaj koji je bio ustaša doživio je malo više torture od bratića domobrana, ali Bog ih je poživio da dočekaju unučadi i praunučadi. Mnogi njihovi prijatelji, rođaci i suborci koji su također bili mobilizirani u hrvatsku vojsku, željni dobrog obroka i tople odjeće, završili su u onim jamama koje je moj djed kopao po Austriji i Sloveniji čekajući dan kada će i sam završiti u jednoj od njih.
Ja nikad do Domovinskog rata nisam imao priliku čuti za Bleiburg, za Križni put i za sva stradanja hrvatskog naroda. Nikad nisam imao priliku vidjeti šahovnicu, čak ni onu bez slova „U“. No, moj kolega iz JNA je svoju kokardu nosio u novčaniku, a petokraku na vojničkoj kapi. Kada je počeo rat, trebalo mu je par minuta da ih zamijeni. Isto kao što su ih četnici mijenjali koncem II svjetskog rata i iživljavali se nad hrvatskom sirotinjom, djecom i zarobljenicima, uključujući i Bleiburg.
Zar nismo nedavno svjedočili zastrašujućim scenama iz Hude jame, gdje su partizani zazidali tisuće živih ljudi? Zar nas nisu ganule djevojačke pletenice naslagane na hrpu, nakon što je grobnica otvorena? Tko je mogao ne pustiti suzu nakon što je čuo riječi pisma koje je majka napisala svome nerođenom djetetu, zatočena u ovoj strašnoj grobnici?
Zaslužuju li ti nevini ljudi da ih se prisjetimo u svojim molitvama i da suosjećamo s njihovom žrtvom, kada već ne možemo vidjeti na optuženičkoj klupi zločince koji su to učinili? Vojnici koji su se predali pogubljeni su bez suđenja i to je zločin koji se ne može opravdati, bez obzira što se mnogi upinju na zadnje noge da bi ga opravdali. Čuli smo to od Stipe Mesića, Vesne Pusić i niza manje poznatih likova. Sve su to odreda govna kojih se naš narod treba sramiti.
Posljednji među njima je naš nečasni fra Drago Bojić koji je u nastupu inspiracije, između ostalog, napisao: „Ne može se ići u Bleiburg ignorirajući i zataškavajući sve ono što je do njega dovelo.“
Od obrazovanijeg čovjeka veću glupost odavno nisam pročitao ni čuo. Bolje bi mu bilo da se uhvati Svetih knjiga nego što lupa ovakve budalaštine.
Pravdati ono što se dogodilo na Bleiburgu zločinom koji se dogodio na nekom drugom mjestu može samo bolesni um. Isto kao što je Ratko Mladić pravdao zločin u Srebrenici srpskim porazima od Turaka. Ili kao što su na početku 90-tih razularene četničke horde po Hrvatskoj i BiH svoje zločine pravdali II svjetskim ratom, zločinima ustaša, Handžar divizije i tko im je već padao na pamet.
Moj djed je pukom srećom i Božjom voljom preživio Bleiburg, ali mnogi nisu i to stotine tisuća njih. Nikada nije počinio nikakav zločin, već je bio uzorit i častan vojnik, kao i većina te poražene i pobijene vojske.
I ja sam prošao Domovinski rat i ostao čista obraza pred Bogom i pred svijetom. Smatram da sam svojim vojničkim postupcima bio na čast svome narodu i odori koju sam s ponosom nosio, kao i velika većina mojih suboraca.
No, isti ovi koji sada seru po hrvatskom vojniku iz II svjetskog rata i sve ih žele prikazati zločincima, premda velika većina to nije bila, tako seruckaju i po nama kako bi u nama ubili svaki osjećaj ponosa zbog borbe koju smo vodili za opstojnost svoga naroda i kako bi i nas u konačnici sve do jednoga proglasili zločincima.
Na nama je da odlučimo hoćemo li im dopustiti da nastave sa svojim sranjima ili ćemo im pružiti otpor!
P.S. Ispričavam se zbog nekih neprimjerenih riječi, ali nisam mogao naći prikladnije.
Za kraj poruka fra Dragi. Ovih dana u Jajcu se priča da bi glavni imam Zehrudin Hadžić mogao biti bošnjački kandidat za načelnika Općine. S obzirom da sumnjam da bi ti želio biti kandidat neke hrvatske stranke, a jajačka ljevica je desetkovana i vapi za pravim kandidatom, predlažem ti da konačno oslobodiš Crkvu u Hrvata i okušaš se na narednim izborima kao njihov kandidat. Mislim da bi mogao parirati Zehri, jer bi dobio solidan broj i bošnjačkih glasova. Molim te, ozbiljno razmisli o ovom prijedlogu! Svi će biti sretni, a posebno tvoja braća u Crkvi.
