Naslovnica Zanimljivosti Religija Je li nam Stožer stvarno ukrao Božić?

Je li nam Stožer stvarno ukrao Božić?

Foto: Ilustracija

Da, mjere očito djeluju! Tvrdnje Gordana Lauca i sličnih pop-znanstvenika koji poriču da su upravo mjere koje smo uveli krajem studenog već u drugoj polovici prosinca gotovo prepolovile dnevni broj zaraženih – nemaju niti mogu imati veze s mozgom. A argumenti koje iznose tome u prilog sve su samo ne znanstveni, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.

Posve je očito da je pad prvo krenuo tamo gdje su mjere bile prvo uvedene – u Varaždinskoj županiji, koja je prije toga tjednima bila najgora regija u cijeloj EU. Njeno neslavno mjesto u samo desetak dana preuzela je Međimurska županija, a među prvih deset najgorih bilo je čak sedam hrvatskih županija. Danas više nijedna nije među prvih deset, Međimurska je jedanaesta, a Varaždinska nije ni među prvih dvadeset! Jasno je, nema tu nikakvog misterija, čvrsta korelacija između zatvaranja, razine (ne)ozbiljnosti tih mjera te ostvarenog pada dnevnog broja zaraženih neporeciva je širom Europe. Dužni oprez nameće i dalje samo činjenica da Hrvatska i dandanas očito nije sposobna, a zapravo nije ni voljna testirati toliko da bi doista došla do realističnijeg broja zaraženih.

Lauc izmišlja kad tvrdi da mjere trebaju najmanje dva do tri tjedna da bi dale rezultate. Slovenski loš primjer tu svim protivnicima jačih mjera služi kao instantna dimna zavjesa. Da se potrudio proučiti usporedno stavljene podatke na vremenskoj liniji, lako bi utvrdio da je u većini europskih zemalja koje su u drugom valu epidemije provele neki oblik lockdowna, rezultat bio vidljiv već u prvih deset dana, a ovisno o jačini mjera, zabilježen je pad ili stagnacija. A brojevi savršeno koreliraju s oscilacijama u pooštravanju ili ublažavanju mjera.

Vladi i njezinu Stožeru valja dakle priznati da je i taj ograničeni skup mjera (u tom trenutku s obzirom na epidemiološko stanje i dalje najliberalniji u Europi) ipak donio vidljive rezultate. Iako ne još one koje priželjkujemo. No, to je čudo samo za najveće skeptike. Nažalost, upravo potvrda te činjenice da mjere donose rezultate najjači je dokaz koliko je tragično promašena bila skepsa prema mjerama koju su dugo javno iznosili sami članovi Vlade i Stožera, tvrdoglavo i inatljivo se opirući apelima iz dijela znanstvene zajednice, ali i većine liječnika i sestara iz prvih redova bitke protiv koronavirusa. Posve je jasno, da smo te mjere uveli barem tri-četiri tjedna prije, danas bismo imali šansu barem Božić dočekati bez ograničenja osnovnih osobnih sloboda.

Nažalost, nismo se izborili za priliku za opuštanje i cijena će biti velika, u izgubljenim životima, u prokockanim prihodima, u istanjenim živcima i narušenom mentalnom zdravlju. No, očito je, cjepivo koje stiže donosi nadu, ali ni za trenutak ne smijemo zaboraviti da ga mnogi među nama neće dočekati.

Je li, dakle, Đikić u pravu kad kaže da je povratak propusnica nepotreban, jer smo već dramatično srezali brojke? Samo utoliko što je jasno: da vlada nije tragično kasnila, ovo sve lako moguće uopće ne bi bilo potrebno. No, to kašnjenje se ipak dogodilo, pa je jasno da je sad prerano za opuštanje kakvo su svojim građanima barem za Božić priuštile neke europske vlade koje u drugom valu, za razliku od hrvatske vlade, nisu odabrale krenuti u zdravstvenom smislu dokazano pogrešnim švedskim modelom. Da nije tako bilo, tad ovaj „soft lockdown” možda ne bi bio politički neizbježan čak ni kao – privid činjenja.