HŠK Zrinjski je jedini BH klub u povijesti za koga je nastupao najbolji nogometaš svijeta. Luka Modrić na samim počecima svoje seniorske karijere odigrao je uspješnu sezonu za Plemiće i cijeli svijet je upoznat da je u karijeri nosio sveti dres Zrinjskog.
Te, ne dako davne 2003 godine Zrinjski nije igrao neku veliku ulogu u domaćem BH nogometu. I
Igrači su dolazili i odlazili, rezultati su izostajali, i uglavnom se klub borio za opstanak. Dobro se sjećam dana kada mi je vozač Zrinjskog, nažalost sada pokojni Rade Čuljak rekao da je u Zrinjski iz Zagreba došao jedan strašan mladi igrač.
Naravno, nisam znao da li da mu vjerujem ili ne, jer smo se bili naslušali tih priča o strašnim igračima, a Zrinjski je uvijek slabo igrao, te bio slabo plasiran. Luku sam upoznao odmah po dolasku u Zrinjski. Skupa sa Davorom Landekom došao je u tadašnje okupljalište navijača Zrinjskog Caffe X. Bio je sramežljiv i čudno je gledao u nas navijače koji smo pričali i maštali o velikom Zrinjskom. Tražio je od konobara neki sok da nije gazirani, i na tom istom negaziranom soku je ostao sve vrijeme igranja za Zrinjski.
U to vrijeme je bio još momčić, nije puno izlazio u grad, ali je nekako redovito svraćao u taj naš kafić jer je tuda svakodnovno prolazio na putu ka hotelu Mostar gdje se i hranio. Od već opisanog dolaska u Mostar i Zrinjski, pa do povratka u Zagreb Luka je bio omiljen među navijačima. Uvijek je nalazio vremena da popriča sa svima koji su se interesirali za njega, njegovu karijeru, Dinamo, Zrinjski ili općenito za nogomet.
Za vrijeme svog boravka u Mostaru najviše se družio upravo sa Landekom i Ivicom Džidićem, sa kojima je i došao iz Dinama u Zrinjski. Kada je odigrao svoju prvu utakmicu za Zrinjski znao sam da je barba Rade u pravu, i da se radi o strašnom nogometašu. Tu sezonu koju je odigrao za Zrinsjki pamtit će svi navijači, ali i sam Luka jer je praktički on osigurao našem klubu opstanak u društvu najboljih.
Navijači su redovito skandirali njegovo ime, a dobro se sjećam i transparenta koji su Ultrasi izvjesili u Posušju na kome je pisalo “Svi kao Luka”. Na kraju te sezone Luka je dobio i navijački pokal kao priznanje za sve što je napravio za Zrinjski. Tih godina kao vrlo mlad nogometaš znao je što hoće. Marljivo je trenirao, živio je sportski, tako da nije ni imao puno vremena za izlaske ili neku ljubav, premda je dosta djevojaka u Mostaru bilo zagrijano za njega. Zadnji puta te sezone sam ga vidio na istom mjestu gdje sam ga i upoznao. Slavili smo opstanak u društvu najboljih, a slavlju se pridružio i Luka. Te večeri se zadržao vani duže nego obično i bio je svima na usluzi. Pale su i zajedničke fotke, tako da se danas možemo pohvaliti da smo bili u društvu najboljeg nogometaša svijeta.
Tu noć nam je i priopćio da odlazi iz Zrinjskog, te da mu je žao zbog toga. Vjerujte nama je bilo puno više nego njemu. Danas smo sretni i ponosni što je tu jednu sezonu Luka nosio dres našeg Zrinjskog koji je danas najuspješniji i najtrofejniji klub u BiH.
