E KAD BI…..
Kad bi majka mogla da ne voli,
kakvo bi joj onda srce bilo!?
Kad bi rana mogla da ne boli,
gdje bi oko svoje suze skrilo!?
Kad bi kamen mogao se zlatit,
o bogatstvu tko to ne bi snio!?
Da poštenje čovjek može platit
i nepošten tad bi pošten bio!
Kad bi mogli zaustavit vrijeme,
tko bi onda dočekao starost!?
Kad iz zemlje ne bi niklo sjeme,
u proljeću tko bi naš’o radost!?
Kad bi sunce prestalo da grije,
tko bi žeo žito sa ravnice!?
Bi li polja dične Slavonije
ikad čula žicu tamburice?
Kad bi moglo preliti se more,
gdje bi naša Dalmacija bila!?
Kad bi mogli premjestiti gore,
kog bi zvala s Velebita vila!?
A kad ne bi bilo Vran planine,
gdje bi snila Grabovčeva Diva!?
Za slobodu mladost da ne gine
mnogima bi djeca bila živa!
Kad bi znali cijeniti tu mladost,
kad bi češće sjetili se njih,
svaka pjesma bila bi mi radost,
radosniji tad pisao bi stih!
Ovako mi tuga srce para
pa ih moram spomenuti često,
dok god živim i dok imam dara
u mom stihu za njih bit će mjesto!
Velimir Velo Raspudić
