KAD SE SJETIM
Kad se sjetim kuće stare
uvijek kane suza vrela
pa i ovu svoju pjesmu
ja sam suzom započela.
Ruše kuću vjetri razni,
al nikad je srušit neće.
Ponosno i hrabro stoji,
čeka mene i proljeće.
Čeka da se tamo vratim
gdje sam nekad sretna bila,
gdje sam teškim radom , mukom,
svoju djecu odgojila.
U toj kući živjela sam
i provela mnoga ljeta.
Uvijek kad se toga sjetim
preplavi mi dušu sjeta.
Tad naviru uspomene
čujem vrisku dice svoje.
Svi ti lijepi prošli dani
najveće su blago moje.
Ništa ljepše od tih dana,
a znam da se vratit neće.
Još će dugo čekat kuća
moj povratak i proljeće.
Sada stoji usamljena,
u njoj vlada ljuta zima.
Ognjište je njeno hladno
nema vatre , nema dima.
Odrna je zahrđala,
o prošlosti piše priču.
Gdje god odem ja kućice
u mislima s tobom bit ću.
U srcu ću svome nosit
to najveće svoje blago.
U mislima uvijek bit će
ono što je srcu drago….
Piše : Ljiljana Tolj
