Živimo u vremenu u kojem je postalo lakše objaviti knjigu nego napisati je. Lakše je kupiti prostor, nego zaslužiti pažnju. U takvom poretku stvari, umjetnost više ne traži tišinu, posvećenost i unutrašnju borbu – ona sve češće traži budžet, poznanstva i dobru strategiju vidljivosti.
Bosanskohercegovačko društvo, ranjeno tranzicijom i dugotrajnim urušavanjem sistema vrijednosti, postalo je plodno tlo za zamjenu kriterija. Umjesto znanja – veza. Umjesto talenta – novac. Umjesto struke – politika. I nije problem u tome što danas svako može stvarati. Naprotiv, dostupnost stvaralaštva je civilizacijski napredak. Problem nastaje onda kada nestane razlika između onoga što vrijedi i onoga što se samo dobro prodaje.
Umjetnost je oduvijek bila ogledalo društva. Ako je to ogledalo danas mutno, bučno i pretrpano kičem, onda to ne govori samo o umjetnosti – nego o nama. O tome šta biramo da gledamo, slušamo, čitamo. O tome koliko smo spremni da razlikujemo dubinu od površine.
Nekada su postojali jasni filteri. Izdavači su birali rukopise, urednici su oblikovali djela, kritika je vrednovala, a publika učila da prepoznaje kvalitet. Danas, u vremenu samoproglašenih autora i instant umjetnika, ti filteri su oslabili ili potpuno nestali. Demokracija stvaranja pretvorila se u anarhiju ukusa.
Pitanje koje se nameće nije zašto neko bez talenta uspijeva – nego zašto društvo to prihvata. Zašto pristajemo na površnost? Zašto dozvoljavamo da nas glasniji nadjačaju, iako znamo da glasnoća nije isto što i vrijednost?
Politika, kao neizbježan faktor našeg društva, dodatno komplikuje sliku. Kada se umiješa u umjetnost, ona ne traži ljepotu ni istinu – već lojalnost. A umjetnost koja služi interesima prestaje biti slobodna. Ona postaje sredstvo, a ne izraz.
Vildana Stanišić
