Mostar i Split su dva dosta slična grada i temperamenta. Dosta sličnih kulturnih i povijesnih znamenitosti. Tako kad mostarac dođe u Split ili Splićanin u Mostar, ne osjeća se strancem. Dok Mostar ima Neretvu i Stari most, Split ima rivu i more, al I nešto što uz temperament veže te ljude. To je ljubav prema nogometu u Mostaru, a prema balunu u Splitu. Tako počinje i naša priča. Upoznao sam mnogo ljudi kroz svoj posao, al ni s kim sa strane nemam tako zajednički jezik kao sa Splićanima i gotovo su nam uvijek iste teme. Tako i ovaj put pitajući djevojku gdje je vozim, kaže ona na medicinski fakultet. Vidim po naglasku da je Dalmatinka, pitam iz kojeg mjesta, a ona kaže Split.
Rekoh, e onda tebi nije trebala prilagodba. Na što mi ona odgovori, nimalo. Dosta toga imamo sličnog, od klime, sunca, srdačnih ljudi, ispijanja kave na terasama u beskonačnost… Al je jedan osjećaj poseban, što se može samo u Splitu i Mostaru doživjeti. To nogometno ludilo. Ja sam naučila ne propuštati utakmice Hajduka kad sam kući, pa studirajući ovdje nisam imala prilike tako često ići na Poljud, al mi je stadion Zrinjskog blizu. Jednostavno volim taj balun, volim taj osjećaj te ljubavi prema klubu koji vi ovdje imate kao što imamo mi i na prvi susret.
Bez obzira na to što se nije radilo o nekom derbiju i nije bilo puno ljudi, odmah sam osjetila koliko vaš grad živi i diše za Zrinjski. Na prvi pogled mi je bilo jasno što to znači vaše: Zrinjski je život i više od toga. Ajme meni, a tek onaj ludi rezultat protiv želje kad je bilo 3:3 to ću pamtiti cijeli život. Tako sam vam je vremenom iz utakmice u utakmicu zavoljela Zrinjskog kao mog hajduka. Danas je u mom srcu jednako Hajduk živi vječno i Zrinjski je život i više od toga.
