‘Ona možda nudi raskalašene sne,
i vatra i bijes kalaša možda izviruju iz nje.
Trošnim stvarima ona dariva soka,
neslanima jedino ona podaje elipsu smoka,
almeje nude mašti blistavu galbu boka,
vidoviti vide na nju što ne vide obadva oka.”
Tako, potreba se javila istaći kako je stihove ”Ushita cigarete” Tin Ujević pisao u kavani, promatrajući kako ”modri se koluti nebu sobe viju” i svjestan kako ”ona (cigareta) govori živcu što ga stvarnosti haraju ljudi koji stvaraju i tumaraju.” Uostalom, gotovo sve iz sroka njegove genijalnosti zapisano je ili je barem začeto u kavani, u tomu zatvorenom zadimljenom prostoru, dok mu je među kažiprstom i srednjakom polagano sagorijevao tijesno prešani duhan, a u dugovratoj se staklenki snižavala razina crnoga vina. Silnici, diktature i režimi Ujevićevih desetljeća, u moru inovacija u branama i zabranama tih vremena, ne dosjetiše se zabraniti mu i omiljeni porok… Nas, pak, odavna ”čuvaju”, preodgajaju i ”civiliziraju” ograničenjima, limitima, nepoćudnostima, ”korektnostima”, ”čistoćama”, pravilima, propisima, odredbama, etiketama, snishodljivostima i zastranjenim moralitetima… Ostaje nam, u našoj muklosti, u okovima svih tih ”civiliziranosti”, čitati ”Žedan kamen na studencu” i nazdraviti Augustinovoj duši, a kada dostatno opadne razina crnoga u onoj staklenki, onda u inat užgati jedan mirisni tijesno prešani pa, na svega par trenutaka, ”biti jednak perzijskomu šahu i emiru od Kokande u aromatičkom dahu.”
”I dok se brišu oblici čvrsti,
dižemo se višoj, eternoj vrsti,
gdje čovjek neće biti on sam,
jer je splasnuo,
jer je ugasnuo
kao u pepelu ovaj sićušni plam,
kao u uzduhu ovaj isprazni, magleni pram.
Dime, podari završni oblik: Prazno.”
