Naslovnica Sport Nogomet Kako su igrači i Uprava HŠK Zrinjski odbili svaku mogućnost da umjesto...

Kako su igrači i Uprava HŠK Zrinjski odbili svaku mogućnost da umjesto izvornog grba stave petokraku

Svima je poznata činjenica kako je rad HŠK Zrinjski 1945. godine prisilno zabranjen.

Mnogi nogometaši, članovi uprave i simpatizeri kluba su nastradali. Međutim, prema nekim neprovjerenim navodima, nakon što je rad kluba ugašen preostalim živućim članovima uprave i nogometašima su se obratile tadašnje vlasti.

Moguće da se radilo o poluslužbenim pregovorima na kojima nije ni vođen zapisnik niti o tomu postoji službeni dokument. Valjda su vlasti uvidjele kolika je nepotrebna represija izvršena prema jednoj športskoj organizaciji pa su možda željeli barem malo „ispeglati stvari”. Pred Zrinjski je stavljena ponuda. Nije bila zanemariva. Radilo se o mogućnosti da HŠK Zrinjski nastavi s radom u novoj jugoslovenskoj ligi. Samo su bila dva uvjeta. Da se iz naziva kluba izbaci nacionalni predznak i da se umjesto izvornog grba stavi zvijezda petokraka. Uostalom, takvu sudbinu su već bili prihvatili neki klubovi iz okruženja. Igrači i članovi uprave Zrinjskog su u startu odbili i svaku pomisao na tu mogućnost. Naime, Zrinjevci nisu bili ljubitelji petokrake.

To potvrđuje i slijedeća činjenica. Prije Drugog svjetskog rata u Mostaru se odigravao nogometni turnir u čast poznatog pjesnika, rođenog nevesinjca dr. Safvetbega Bašagića. Upravo na tom turniru RŠK Velež trebao je nastupiti protiv HŠK Zrinjski u novim crvenim dresovima sa zvijezdom petokrakom. Susret nije ni odigran jer su članovi uprave kluba i nogometaši HŠK Zrinjski demonstrativno napustili teren ne želeći uopće ni igrati s protivnikom na čijem se dresu nalazi simbol proletarijata. Ali, što se zbilo s nekim od nogometaša koji su preživjeli 1945. godinu? Svakako su najzanimljivije okolnosti „transfera” Franje Novaka iz HŠK Zrinjski u FK Velež.

Franjo Novak zvani Raro rođen je 1914. godine u Mostaru. Njegov otac Hugo bio je doktor prava, a tu akademsku titulu stekao je na Sveučilištu u Beču. Međutim, Franjo nije nastavio očevim stopama već je od malena pokazivao sklonost prema športu i nogometu. HŠK Zrinjski je bio njegova istinska ljubav, a to su znali cijeniti i ondašnji ljubitelji nogometa. Tim više što je Franjo igrao na poziciji centarfora te je kao vrsni golgeter pogotcima često znao obradovati navijače. Poslije prisilnog gašenja kluba športsku karijeru nastavlja u FK Velež. Posebno su zanimljive okolnosti prelaska nogometaša Franje Novaka iz HŠK Zrinjski u FK Velež. Prije toga treba napomenuti kako je određeni broj navijača Zrinjskog nakon zabrane rada voljenog kluba i iz ljubavi prema nogometu nastavio gledati utakmice drugih mostarskih klubova. Ono malo igrača Zrinjskog što je uspjelo sačuvati „glavu na ramenima” nije bilo pretjerano omiljeno u novom društvu.

Slično je bilo i s Franjom Novakom koji je dolaskom nove vlasti 1945. godine odmah pritvoren u zatvor „Ćelovina”. Uskoro se na starom igralištu podno Biskupove glavice odigravala utakmica između FK Velež i nekog od sarajevskih klubova. Razočarani slabom igrom domaćih nogometaša veliki broj nazočnih navijača neprestano je skandirao „Raro-Raro”. To skandiranje i prizivanje vrsnog nogometaša Zrinjskog Franje Novaka ubrzo je dosadilo narodnom heroju Mehi Trbonji koji također gledao spomenutu utakmicu. Stoga je Trbonja žurno napustio utakmicu i otišao u zatvor Ćelovina kako bi iz tamnice izbavio Franju Novaka. Njega je doslovce iz zatvorske ćelije izravno ubacio u kopačke da igra za prvi tim Veleža. Veselju navijača nije bilo kraja. Od tada je Franjo do svog športskog umirovljena igrao za FK Velež te zahvaljujući navijačima ipak spasio i život i nogometnu karijeru.

I drugi vrsni nogometaši Zrinjskog su nakon prisilnog gašenja kluba nogometnu karijeru nastavili u FK Velež. Vratar Mirko Rebac zvani Đuka je karijeru nastavio u Veležu, ali se usporedo također školovao stječući zvanje pravnika te je shodno tomu kasnije obnašao funkciju prvog direktora Turističkog ureda Grada Mostara. Grga Brajković je također nakon Drugog svjetskog rata nastavio igrati nogomet u dresu gradskog rivala nakon čega se sa obitelji odselio u Sarajevo.

Značajnog traga u povijesti HŠK Zrinjski ostavio je i vrsni golgeter Đorđe Simić zvani Đoka Amerika. Rođen je 1907. godine u Mostaru, a porijeklom je iz Donjeg Žita kod Mostara. Đoka Amerika je nepravedeno zapostavljen u dosad prezentiranoj povijesti Zrinjskog premda se radilo u vrsnom nogometašu. Osim toga, u to doba između dva svjetska rata vjerojatno mu nije bilo baš jednostavno ni igrati za HŠK Zrinjski. Ipak, Đoka je volio svoj klub i to je na terenu dobrim partijama redovito potvrđivao. Samo na spominjanoj prvoj noćnoj utakmici pod reflektorima za Zrinjski je postigao dva pogotka. U utakmici igranoj 1923. godine kada je HŠK Zrinjski pobijedio gradskog rivala FK Velež s 3-0 uz Kučinovića, Bebeka i Smoljana zbog dobre igre pohvaljen je i Simić, dok je u jednom drugom susretu gradskih rivala u kojem je Zrinjski pobijedio 4-0 strijelac bio upravo Simić. Da se radilo o vrsnom igraču potvrđuje još jedna zanimljivost vezana za ovog igrača. Naime, HŠK Zrinjski je igrao utakmicu na nekom turniru u Sarajevu gdje je sudjelovala i nama nepoznata američka momčad. Kada je utakmica završila američki skauti su doslovce htjeli oteti Đorđa Simića i povesti ga sa sobom u tu, tada za naše prilike i više nego obećanu zemlju. Međutim, Đoka nije mogao bez Zrinjskog, Mostara i Neretve te su Ameri otišli praznih ruku, a mostarci k’o mostarci uz nadimak Đoka pridodali još i ono Amerika. Kada je voljeni klub prestao s radom igrao je kratko razdoblje i za FK Velež. Nakon završetka nogometne karijere dugo vremena je prevozio putnike i teret splavom (popularna Catara) preko Neretve u Žitomisliću, sve dok u tom mjestu nije izgrađen postojeći most na Neretvi. Umro je 1973. godine i pokopan je na mjesnom groblju u Donjem Žitu.

U povijesti Zrinjskog ostao je upamćen i Vjekoslav Bošković zvani Vjeko rođen 1916. godine u Mostaru. Vjeko je u Zrinjskom igrao početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je standardni prvotimac HŠK Zrinjski, a radilo se o igraču sredine terena odnosno veznom igraču (half). Nakon zabrane rada matičnog kluba karijeru nastavlja u FK Velež, a po nogometnom umirovljenju i dalje aktivno ostaje u športu kao nogometni sudac, kontrolor i delegat utakmica. Još jedan vrsni igrač igrao je za oba mostarska kluba, a riječ je o Haldunu Hrviću zvanom Leo. Rođen je 1921. godine u Mostaru. Godine 1940. priključuje se prvom timu HŠK Zrinjski gdje nastupa sve do zabrane rada kluba. Igrao je na poziciji lijevog veznog i ostao je upamćen kao vrsni tehničar, izrazito prodoran igrač i strijelac. Njegov tandem u timu bio je nogometaš Zrinjskog Mirko Buhač koji je igrao na poziciji centarfora i kojem je Hrvić svojim preciznim ubačajima namiještao izgledne prilike za postizanje golova.

Jedan od kvalitetnijih nogometaša Zrinjskog svakako je bio i Slavko Džeba zvani Slavina. Rođen je 1917. godine u Mostaru i u prvom timu HŠK Zrinjskog igrao je na poziciji desnog krila. Slovio je za najbržeg igrača tog doba. Nakon prestanka rada kluba nogometnu karijeru nastavlja u NK Narona Metković, a potom i u mostarskom klubu NK Lokomotiva. Športsku karijeru završava kao nogometni sudac, a preminuo je u Mostaru 2004. godine.

Nino Rotim/HERCEGOVINA.info