Proteklih dana na našem portalu dotaknuli smo se navijačke scene iz sedamdesetih, odnosno osamdesetih godina prošlog stoljeća u Mostaru. Temu nismo toliko obradili jer ćemo se s istom susretati tijekom svih ovih članaka.
Ovaj put ćemo se dotaknuti mostarskih “raja”. Mnogi van Mostara i ne poznaju tu riječ, ali ona je u Mostaru osamdesetih i početkom devedesetih često spominjana. Riječ “raja” je turcizam i znači “stado; podanici”. Točnije riječ “raja” je obespravljeni živalj u turskom ropstvu. Nemuslimanski podanici u nekadašnjoj Turskoj, uglavnom kršćani, koji su bili podložni plaćanju harača; fig. sirotinja, prezreni stalež.
E upravo tu riječ “raja” koristili su u Mostaru za skupinu djece, momaka… Kako sam rođen sredinom sedamdesetih, upravo u osamdesetim sam tako reći počeo upoznavati svijet oko sebe. Stanovao sam u naselju Centar 2 u poprilično velikoj zgradi (velikoj za pojam zgrada u Mostaru op.a.).
Rani dio djetinjstva proveo sam u mostarskom naselju Strelčevina (kod bake i djeda op.a.), da bi s polaskom u školu ipak, više vremena provodio u Centru 2. Razlog na Strelčevina baš i nje bilo nešto “vele” mojih vršnjaka, dok je u Centru 2 bilo mnogo, mnogo više djece.
U to vrijeme video igrice su bile nepoznat pojam, a imali smo tek dva televizijska program. Tek krajem osamdesetih kreće TV AS i oni koji imaju sreću da okrenu tv antenu prema Robnoj kući Razvitak (valjda je odatle stizao signal op.a.) mogao je da gleda filmski maraton (cijelu večer samo filmovi op.a.). Početkom devedesetih krenulo se i s kabalskom televizijom, ali ista je trajala dosta kratko.
Upravo zbog svega gore navedenog djeca su se više igrala i bila van stanova. Najveći problem bilo je naći igralište za “bacit lopte”. Igralo se na parkinzima, improviziranim igralištima… U to vrijeme znalo se skupiti i nekoliko ekipa i igrati lopte. Tu su se opet isticali pojedinci o kojima smo mislili da će u budućnosti važiti za poznate nogometaše. Zanimljivo, nitko nije uspio u tom nogometnom svijetu. Ne samo u svijetu već i u onom dosta užem poimanju svijeta.
Prvo smo igrali između ulaza. U mojoj zgradi zanimljivo bilo je točno 24 moja vršnjaka (zanimljivo da i dan danas pamtim tu brojku op.a.). Bila je mala, srednja i velika raja. Ja sam se valjda u to vrijeme vodio kao srednja raja. Ako je period Olimpijskih igara izlazili bi i trčali, bacali koplje.., a zanimljivo medalje smo pravili od čepova. Ono, istucaš čep od boce i poravnaš ga i eto medalje. Bilo je period biciklizma, košarke, ali najduže je trajao onaj vezan za nogomet.
Nakon, što smo prerasli natjecanje po ulazima, krenuli smo da igramo protiv vršnjaka iz druge zgrade. I danas pamtim jedan detalj kojega se rado prisjetim kada se nađem u društvu s mojim prijateljima iz djetinjstva.
Imali smo improvizirano igralište na mjestu današnjeg nikad izgrađenog sportskog centra u Centru 2. Pješčano igralište, od kojeg je jedan gol bio drveni dosta lijep, a drugi s dva kamena. U to vrijeme pojam litra Coca Cole (iz onih famoznih staklenih boca op.a.) bio je naučna fantastika. U kući je litar Coca Cole bio samo u slučaju dolaska nekih važnih gostiju.
Dogovorili bi utakmicu s vršnjacima iz susjednih zgrada, onda bi skupili novac i pobjednik dobiva sve, a to sve bi bilo, dva litra Coca Cole. U blizini moje zgrade u susjednoj zgradi nalazio se Caffe Galerija. Isti je držao brat nekad vrhunske rukometašice Jasne Merdan, a u isti često su sjedali Tuce, Benx i ostala dosta starija raja.
Semir Tuce tada je bio idol svih dječaka u Mostaru. Nosio je dres s brojem 11 i svi su uništavali majice da bi imali na leđima taj broj 11. Nezaustavljivo lijevo krilo tadašnje Jugoslavije. A tek kada te pozdravi Tuce, a ti s rajom, pa to bi već značilo nešto.
Tako smo igrali utakmicu s protivnicima iz susjedne zgrade, a utakmicu je promatrao upravo Semir Tuce. Svi smo se trudili biti primijećeni i letjeli smo na svaku loptu. Normalno, Tuce baš i nije pogledao cijelu utakmicu, točnije njen kraj, a mi smo pobijedili i ispali magarci, jer iako smo slavili, protivnički igrači su nam uspjeli pobjeći (očito bili bolji atletičari op.a.) i tako nas uskratili za litar Coca Cole.
Onako tužni nas par odlazi u trgovinu koja je bila prekoputa i koju je držao nekadašnji vratar Veleža Tojaga, koliko me sjećanje služi i tu na vratima susrećemo se s našim idolom Semirom Tucom, koji nam se obraća riječima ” A jeste ih razvalili”.
Ipak, primijetio je da nismo baš veseli i kada je skontao zbog čega kupio nam je još dvije boce Coca Cole. Uhhh, možete samo misliti kako su se naši protivnici osjećali kada smo mi dobili ta dva litra od Semira Tuce.
Uskoro nakon toga krenuo sam i s treniranjem u Veležu. S tim treniranjem došlo je i skupljanje lopta na utakmicama. Tu se isto tako rado prisjećam jednog detalja.
Skupljajući lopte na strani kojoj je igrao Sejo Kajtaz ostaje mi urezan još jedan detalj. Tijekom utakmice Kajtaz vadi svoje kostobrane (mijenja ih s drugim) i one prve vadi i dodaje meni i govori “pričuvaj ih”. Nakon utakmice donosim mu kostobrane, a on uzvraća “ostavi ih sebi, vjerujem da će ti trebati u budućnosti”. E te kostobrane sam dugo, dugo nosio što na treninzima, što na igri ispred zgrade.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina osim nogometne igre počeli smo posjećivati i tribine. U to vrijeme Red Army su činile većinom mlađe generacije koje su se okupljale po mostarskim naseljima. Svaka ta skupina je bila jedna “raja”.
Znalo se da s Panjevine dolaze Eagles, s Luke Dolina Grka, iz Centra 2 Idioti, Zealots, Hahari i oni najmlađi Pirates. S Avenije na tribine stiže AVG, iz Omladinske Chicago… Ako nije utakmica i nema protivničkih navijača ove mlađe raje često su se sukobile, mirile, svađale, družile…
Često se “upadalo” u protivnički kvart i šaralo grafite i potpisivalo po zgradama. U prvom dijelu smo pisali kako su navijačke skupine u Engleskoj upadale na domaće tribine i tako pokazivalo tko je gazda.
E upravo tako ove mlađe raje su “upadale” u Mostaru u druge kvartove i tako pokušavale pokazati tko je gazda. Znalo se doduše gdje se to, u svakom slučaju ne smije raditi…
Nastavit će se…
