Kućica mala od kamena: Ognjište staro bez plamena, u kućici nikog nema više

Kućica mala od kamena
i ognjište staro bez plamena,
u kućici nikog nema više
sudbinu joj pišu vjetrovi i kiše.
Samo u proljeće posjete je laste
što tu su nekad gnijezdo svile,
ispod grede na tavanu starom
one su svoje mlade tiće skrile.
U dvorištu još je trešnja mala
i ona pamti neke bolje dane,
od starosti i od silne tuge
povila je polomljene grane.
Nema oca da popravi vrata
da očisti dvorište od blata
i zaliječi maloj trešnji rane,
poveže joj polomljene grane.
Kućica mala napuštena stoji
i ona svoje zadnje dane broji,
sa strahom joj svako jutro svane
čekajući sunce hoće li da grane.
Ili će je tući vjetrovi i kiše,
a njih ni ona ne voli više,
srušili su ono što srušit se dalo
od njene ljepote ostalo je malo.
Ostale su uspomene na te dane
kad kućica bijaše puna života,
iz nje se čula pjesma i ganga
iz nje je zračila kamena ljepota!
Stihovi: Velimir Raspudić