Jučer se na društvenim mrežama javio legendarni navijač Zrinjskog Jadranko Brijun. Citiramo:
Sutra igramo finale Kupa u Banja Luci.
Od sutra će se oštriti pera dežurnih režimskih novinara kontra nas navijača. Nekada imam osjećaj kao da se takmiče koliko mogu daleko pljunuti kada nas spominju i pišu o nama.
Problem je što nas stalno vraćaju u rikverc, a mi samo jasno i glasno kažemo da nećemo da živimo u njihovoj vremenskoj mašini i nećemo da živimo u tom limbu i toj njihovoj vremenskoj kapsuli i u toj nekoj njihovoj kolektivnog halucinaciji. Amen.
Ja uvijek imam potrebu kada se vraćamo sa gostovanja negdje stati i glasno uzviknuti Zrinjski Mostar! Ultras Mostar!
To sam činio i na Karpatima i Šar-planini i Ivan-planini i Zelengori i Durmitoru i Velebitu, pa i na Alpama
Sjećam se, vraćamo se iz Utrechta.
Grizemo puno kilometara i trudimo se za volanom ostati dovoljno svježi, jer misli znaju odlutati. Stvore svakakve fatamorgane.
U Munchenu se odmorimo kod našeg Ultrasa, a poslije idemo osvajati Mount Blanc i veličanstvene Alpe. Iscrpljeni um pretvoriti u sasvim prikladnu simboliku.
I onda, nas petoricu, dočeka Bijela planina i tek tada shvatiš da je svemir sve to fino iskalkurirao i posložio. I da je tako jednostavno moralo biti. Ne može se lagano i kraćim putem pokoriti Bijela planina. Stoga čekamo u rijeci kolone automobila.
Tu, na Alpama izađem iz automobila u šorcu i duksu Ultrasa. Popnem se na obližnju uzvisinu da vidim zbog čega je zastoj. I ugledam tunelsku mrcinu. Oduševljen onim što vidim dam si oduška i skandiram – ZRINJSKI MOSTAR! ULTRAS MOSTAR!
Alpama odjekuje.
Stotine automobila i tisuće ljudi iz Njemačke, Švicarske, Austrije, Francuske su me gledali i čudili se i vjerojatno pitali zašto skandiram ime Zrinje i Ultrasa.
I doista teško je to smisleno objasniti ljudima koji u svemu tome traže logiku. Nema logike.
Samo strast!
Sutra želim da odjekuje i na Kupresu!
ZRINJSKI MOSTAR! ULTRAS MOSTAR!
