Još jedna od navijačkih priča. Igramo u Banovićima protiv kluba čudnog naziva “Budućnost”.
S gostovanja vrlo malo pratim tok utakmice, većinom navijam, ali pamtim situaciju kada je u Banovićima dosuđen penal za Zrinju. Sat je pokazivao jedan i petnaest, a penal opucan negdje oko tri sata.
Uglavnom, u Banoviće smo stigli sat prije početka. Kombi smo parkirali pored “stadiona”.
– Ima li gdje ćevapa? Znate li za ćevabdžinicu kod Ragiba ili Nagiba, tako se nekako zove? – pitamo dvije cure koje se cere ko zadnje glupače.
U međuvremenu odjeknu – Zrinjski Mostar!!
Prestalo je cerekanje. Ova jedna odmah je dobila kožni osip, a druga ima facu ko da je pregrizla Smrdljivog Martina. Brzo su prešle na drugu stranu ceste i čudno nas gledale.
Pored stadiona vidim betonski neboder od četiri kata sa natpisom za sklonište. Izgrađen je u doba kad se strahovalo od atomskog napada. Čudili smo se kome bi moglo past na pamet da baci atomsku bombu na Banoviće.
– Oprostite, jeste li vi gradonačelnik Banovića? – pitam čovjeka sa kravatom koji upravo izlazi iz betonskog nebodera. Ne, on je referent nečega i da je, veli, zadovoljan svojom karijerom. Zanimalo me zašto je od Brčkog pruga došla samo do Banovića i zašto je baš ovdje presječen pupak. Objašnjava mi da su nastali problemi sa mokraćnim kanalom. Prstom mi pokazuje problem iza nekih kuća sa stražnjim dijelovima kanala zbog čega danas u Banoviće ima ulaz, a nema izlaza. Sada su Banovići slijepo crijevo. Nakon što mi je objasnio anatomiju crijevnog sustava u glavi srdačno smo se pozdravili.
Neko me od mojih pita:
– Ko ti je ovaj?
– Ne znam, čini mi se da mu je žena trudna i da čeka svaki čas da joj pukne vodenjak! – odgovaram.
Tog istog “referenta” sam poslije vidio na stadionu, u policijskoj odori, kako cijelo vrijeme bulji u mene.
Jadranko Brijun
