Kažu da kada u nekim gradovima ugledaju veliko osiguranje onda znaju da dolazi ili Nancy Pelosi ili mostarski Ultrasi!
A onda ide stigmatizacija. Strateški aspekt situacije – napraviti “djelo” da počinitelji ne budu uhvaćeni, a Ultrasi budu sotonizirani.
Kada mi bacimo baklju, populistički traže svemirsku policiju u pojačanje, guraju mikrofon svima koji su kontra nas. Pomislio bi čovjek to neke mimoze u Bosni, pa su frapirani ponašanjem jedne baklje. A onda se dogodi kaos na Grbavici. Novinara niti za lijeka. Nema niti onih “civiliziranih” narikača. Ili nisu vidjeli ništa. ( Za Trebinje svako zna, a u tunelu Grbavice niko ništa nije vidio)
Šizofreno je kad te istovremeno proglase i anđelom i huliganom. Anđeo si kada spašavaš grad od požara, potresa, poplava ili stojiš u redu dobrovoljnog darivatelja krvi, a huligan kada se radi o ritualima koji se smatraju devijantnima, kada navijanje nije u skladu s pripitomljenim folklorom.
Huliganom te prozivaju zato što navijačka kultura jedino ima resurse nasiljem uzvratiti na nasilje što onda proizvodi eskalaciju. I onda se glorificira ovlast policije kao legitimno ponašanje. Izlazi se iz okvira onoga što nalažu pravila i protokoli.
Toga su svjesni i zato nas zazivaju i provociraju.
Na našem Stajanju nema razlike, nema profesora, doktora, konobara, direktora, inžinjera, zidara, električara, muška, ženska, djeteta, učenika, studenta…
Svi su isti! Svi daju sve! I nikoga nije briga tko stoji pored.
Nama ne treba rezultat da bismo voljeli i davali.
Nama ne treba razlog da budemo sretni, nasmijani, drski, strastveni, pozitivni.
Ono što volimo, volimo bezuvjetno.
Ono što ne volimo, nitko nas neće natjerati da volimo. Nikad.
Takvi smo!
Jadranko Brijun
