U vremenu kada se liječnici često nalaze na meti kritika i kada se zaboravlja koliko je njihov poziv težak, važno je govoriti i o onima koji svojim radom vraćaju vjeru u ljudskost, empatiju i istinsku brigu za pacijenta.
Jedno od tih imena je dr. Manja Spahalić — osoba koja je mnogim pacijentima bila mnogo više od liječnika. Svojom pažnjom, toplom riječju, strpljenjem i nesebičnim pristupom pokazala je koliko srce može značiti u procesu liječenja.
U trenucima straha i neizvjesnosti bila je oslonac, a svojim ljudskim pristupom ostavila je trag koji pacijenti ne zaboravljaju. Takvi ljudi zaslužuju da ih javno pohvalimo i da im kažemo jedno veliko i iskreno hvala.
U vremenu kada se o zdravstvu najčešće govori kroz kritike, nezadovoljstvo i razočaranja, postoje priče koje tiho, ali snažno podsjećaju da medicina još uvijek ima svoje najljepše lice. To su priče koje ne traže pažnju, ali je zaslužuju.
Jedna od njih vezana je uz ime specijalistice anesteziologije i reanimatologije dr. Manje Spahalić.
Na jedinici intenzivnog liječenja 2, Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju, intenzivno liječenje i terapiju boli gdje se svakodnevno vode najteže bitke, gdje se nada i strah susreću u istom trenutku, ona je postala mnogo više od liječnice. Za mnoge pacijente i njihove obitelji bila je oslonac onda kada se činilo da se tlo pod nogama gubi.
O njoj se ne govori kroz titule, nego kroz osjećaj koji ostavlja iza sebe.
Pacijenti i njihove obitelji pamte njezinu prisutnost. Pamte način na koji je ulazila u sobu, s ozbiljnošću situacije, ali i s nečim toplim, ljudskim, što se ne može naučiti iz knjiga. Pamte što nije odustajala. Što nije gledala na sat. Što nije birala lakši put profesionalne distance, nego je birala blizinu, razumijevanje i iskrenost.
U trenucima kada medicina dosegne svoje granice, upravo tada se vidi tko je liječnik, a tko je prije svega čovjek.
Dr. Manja Spahalić je, prema riječima onih koji su prošli najteže, uvijek birala oboje.
Bori se za svaki život kao da je riječ o nekome njezinom najbližem. I iako ishodi nisu uvijek sretni, ono što ostaje ne može se izmjeriti brojkama ni statistikama. Ostaje osjećaj da je učinjeno sve. Da nitko nije bio sam. Da je netko, u najtežim trenucima, nosio dio tereta zajedno s njima. Takve stvari se ne zaboravljaju.
Zato ovaj tekst nije samo priča, nego i zahvalnost. U ime svih onih koji su prošli kroz teške dane, u ime obitelji koje pamte i u ime onih koji znaju koliko znači kada netko ostane čovjek onda kada je to najteže.
U vremenu brzih osuda i glasnih kritika, možda je važno zastati i prepoznati one koji tiho rade razliku. One koji ne traže priznanje, ali ga zaslužuju, jer iza svakog odjela intenzivne njege stoje ljudi koji svakodnevno daju dio sebe. A među njima postoje i oni koji ostave trag koji se ne briše.
Dr. Manja Spahalić jedna je od njih! I zato – HVALA!
