Proteklih nekoliko mjeseci, a osobito u ovoj 2026. godini, bosanskohercegovačka politika sve se manje svodi na izgradnju države, a sve više na lobiranje – ne za Bosnu i Hercegovinu, nego za narode-nacije koje u njoj žive.
Može se reći da su Bošnjaci u tom procesu bili prvi i najorganiziraniji. I to ne od jučer. Nakon ratnih događaja devedesetih, koji im zasigurno nisu bili saveznik, dio svjetske javnosti, političara i međunarodnih institucija percipirao ih je primarno kao žrtvu. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo znalo je iskoristiti taj moment – lobiranje se nije temeljilo samo na novcu, nego na osobnim kontaktima, političkim vezama i stvaranju mreže “prijatelja Bosne” diljem svijeta.
Takav pristup donio je konkretne rezultate. No vremena se mijenjaju. Ta su prijateljstva s godinama počela blijedjeti, a globalna politika odavno više ne počiva na emocijama, nego na interesu. U međuvremenu su od Milorada Dodika i njegove političke strukture pokušali napraviti politički izoliran slučaj, simbol za sankcije i sudnice. Sličan narativ pokušao se primijeniti i na hrvatske predstavnike u BiH. No čini se da takva strategija danas više ne daje iste rezultate.
Dodik je, svjestan promijenjenih okolnosti, promijenio i pristup. Iz političkog mrtvila vratio se jači nego prije, što su pokazali i izborni rezultati. Ojačao je svoj međunarodni utjecaj, oslanjajući se na realpolitiku – u kojoj nema trajnih prijatelja, nego samo trajnih interesa. Danas više nitko ne računa na status žrtve; računa se isključivo politička i financijska snaga.
S druge strane, Hrvati u Bosni i Hercegovini još uvijek traže svoj iskorak. Nezadovoljstvo postojećim izbornim pravilima, ali i praksom da im političke predstavnike biraju dominantno bošnjački glasovi, sve je izraženije. Sve češće se govori o potrebi stvarne ravnopravnosti, a ne samo one zapisane na papiru.
U javnom prostoru ponovno se aktualizira pojam “trećeg entiteta”. Za neke je to prijedlog rješenja, za druge politička prijetnja ili sredstvo pritiska u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona. Dragan Čović povremeno se znao dotaknuti te ideje, no dojam je da se često spušta lopta – bilo iz taktičkih razloga, bilo radi očuvanja odnosa s federalnim partnerima, koji svako spominjanje takvog modela doživljavaju kao udar na “postojeći ustavni” poredak.
Zagovornici trećeg entiteta tvrde da bi takvo rješenje moglo smanjiti političke tenzije i osigurati legitimno predstavljanje. Kao primjer navode složene, ali funkcionalne modele poput Švicarske. Bosna i Hercegovina ne mora biti Švicarska, niti to može postati preko noći, ali može težiti sustavu u kojem se politička prava ne osporavaju, nego poštuju.
U tom kontekstu često se postavlja i jednostavno pitanje: ako bi u takvom entitetu netko s imenom Mujo dobio većinu hrvatskih glasova – tko bi mu mogao osporiti legitimitet? Ako su ga izabrali Hrvati, onda ih on i predstavlja. Problem, međutim, nastaje kada hrvatskog člana Predsjedništva ili druge političke predstavnike dominantno biraju glasovi drugog naroda. Tada priča o konstitutivnosti, zajamčenoj Daytonskim sporazumom, ostaje tek mrtvo slovo na papiru.
Bosna i Hercegovina danas više nego ikada treba jasno definirana pravila igre. Ako su prava jednog naroda zapisana u Ustavu, onda moraju biti provediva i u praksi. U suprotnom, politička kriza neće nestati – samo će se produbljivati.
Vrijeme je da hrvatski politički predstavnici odluče žele li i dalje čekati ili će odlučnije krenuti po prava koja su im formalno zajamčena, ali u stvarnosti još uvijek nisu u potpunosti ostvarena.
