SLOBODA JE SVANULA S MIRISOM LIPA 1992. GODINE
Travanj mjesec 1992. godine… Grmjelo je od detonacija… Grad je gorio… Gorjeli su automobili na goranačkoj Cesti spasa i ljudi u njima… Zavladali su očaj i strah, ali je proključao i pravednički bijes… Pregrmio je Mostar gotovo potpuno okruženje, salve granata, raketiranja i snajperskih hitaca, neviđenu razaračku silu, ranjavanja i ubijanja branitelja i civila… Pregrmio je ples smrti na svojim krovovima… No, onda su zamirisale lipe…
Dana 7. lipnja otpočela je sudbonosna operacija kodnoga naziva ”Čagalj”, danas poznata pod imenom ”Lipanjske zore”, operacija koja je slomila kralježnicu srpsko-crnogorskoj agresiji na Mostar i Hercegovinu i, razbivši ih u neretvanskoj dolini, rasplinula osvajačima velikosrpske sne.
– Kao što sam i ranije objašnjavao, ocijenio sam da je situacija dosta ozbiljna, jer je fronta preširoka, a dubina prodora četničkih snaga takva, da su stigle upravo na najpovoljnije crte za daljnji napad prema Pločama, i za spajanje sa snagama koje će vjerojatno krenuti iz pravca Knina u osvajanje Livna te izbiti na rijeku Neretvu u širem prostoru Čapljine, pa na taj način odsjeći južni dio Hrvatske. Desetog travnja 1992. godine, navečer, razgovarao sam s ministrom Šuškom (Gojko, nap. a.) i upozorio ga da je iz svih pravaca koje sam osobno procijenio, najveća opasnost za Hrvatsku – odsijecanje ili presijecanje južnog dijela vojišta. Objašnjavajući mu šire način na koji bi to neprijatelj mogao izvesti, predložio sam mu, što je on odmah prihvatio s puno razumijevanja, da zajedno odemo Predsjedniku, kako bih ga upoznao s tom situacijom. Oko 21.30 sati došli smo dr. Tuđmanu i u uvodnom mu je dijelu ministar Šušak objasnio da imam upozorenje na koje bi se moralo odmah reagirati. Predsjednik se s tim složio, a moje obrazloženje bilo je sljedeće. Rekao sam da prema mojoj ocjeni neprijatelj priprema svestrani udar, čiji osnovni pravci vode ovladavanju dolinom Neretve, da im je krajnja točka luka Ploče, da je sadašnji položaj sjeverno od Metkovića do Mostara kritičan (…). (…) Sjećam se da sam u razgovoru s Vukojevićem (Vice, nap. a.) napomenuo da će vjerojatno četnici nastojati prijeći rijeku Neretvu južno od Mostara kod Slipčića, presjeći komunikaciju južno od Mostara, te na taj način stvoriti preduvjete snagama koje je trebalo očekivati iz pravca Knina. (…) Prijetila je posebna opasnost da Kninski korpus zauzimanjem Livna izbije u šire područje Neretve i odsiječe naše snage. – zapisuje pokojni general zbora Hrvatske vojske Janko Bobetko, 1996. godine, u svojoj knjizi imena ”Sve moje bitke” i operaciju ”Čagalj” opisuje kao ”povijesni događaj, koji je bio presudan, jer smo sačuvali kompletnu Hercegovinu i stvorili preduvjete za ofenzivna djelovanja prema Dubrovniku i Prevlaci (…).”
Hrvatsko vijeće obrane (HVO), satnije iz 4. i 156. brigade Hrvatske vojske (HV) te Hrvatske obrambene snage (HOS) i pripadnici MUP-a Herceg-Bosne, u zajedničkomu su pothvatu, pod zapovjedništvom generala HV-a Janka Bobetka (zapovjednik Južnoga bojišta) i generala Slobodana Praljka (načelnik Glavnoga stožera HVO-a) nasrnule na armadu od čak četiri korpusa Jugoslavenske narodne armije (posebno su aktivnima bili Užički, Titogradski i Bilećki korpus, a potonji je poslije postao Hercegovački korpus Vojske RS-a) i pratećih četničkih paravojnih odreda. Srpskim je snagama zapovijedao general Momčilo Perišić, isti onaj koji je Mostarcima, na valovima Hrvatske radiopostaje Mostar, zaprijetio: ”Ako, bre, ne poslušate ovo što vam naređujem, u 10:10 ću da gađam Cim, u 10:20 Iliće, u 10:30 Beli breg!”
Diverzanti HVO-a prvoga su dana Neretvu kod Čapljine prešli čamcima, probili crte razgraničenja i potisnuli iznenađenoga neprijatelja prema Gubavici i Domanovićima. Topništvo HVO-a otpočelo je, potom, s neprekinutim desetominutnim granatiranjem srpskih položaja, što je bilo pripremom za silovit napad pripadnika HV-a iz smjera Metkovića prema Klepcima i Prebilovcima, zatim i pomoćnim smjerovima, iz Dretelja prema Počitelju pa prema Prebilovcima. Ciljem je bilo ”čišćenje” prostora Klepci – Prebilovci – Tasovčići, oslobađanje doline Neretve i spajanje sa snagama HVO-a u mostarskoj općini.
Hrvatske snage savršeno provode plan i, u jednomu danu, zauzimaju veliki prostor, sve do Domanovića te nastavljaju napredovanje u dva smjera, prema Mostaru i prema Stocu. Nakon prvoga, maestralnog udara, uslijedio je 8. lipanj i, s njime, potpuno oslobađanje čapljinskoga prostora i Ševaš polja.
U ranu zoru 11. lipnja, operacija je nastavljena u samomu Mostaru, s ukupno 4670 pripadnika HVO-a, potpomognutih snagama 4. splitske brigade HV-a. Hrvati kreću iz šest smjerova i srpskomu agresoru nanose prvi ozbiljni poraz od početka Domovinskoga rata u BiH. Izvrsnim vojnim pothvatom, spriječeno je tada dovršenje započetoga okupiranja Hercegovine i odsijecanje južne Dalmacije od ostatka Hrvatske. Treba znati kako je odlučeno pokrenuti akciju čak i unatoč nedostatku naoružanja, jer je trebalo zaustaviti sustavno razaranje Mostara granatama, što je ishodilo desecima poginulih i stotinama ranjenih pučana, ali i zaustaviti razaranje Stoca i Čapljine te otkloniti prijetnju koja se nadvila nad dalmatinskim podnebljem.
O toj prijetnji hrvatskomu jugu general Bobetko jasno zapisuje: ”Izbili smo na liniju Blagaj – Ortiješ (zračna luka Mostar), ovladali njome, spojili se sa snagama 4. brigade i snagama HVO Mostar. (…) u cjelini mi smo tada istjerali srpski korpus iz Mostara s lijeve i desne obale rijeke Neretve. (…) Samom operacijom stvoreni su vrlo povoljni operativni uvjeti za konačnu operaciju na Južnom vojištu, čiji je osnovni cilj bio istjerivanje crnogorskog agresora i izbijanje na Prevlaku, što znači deblokiranje Dubrovnika i vraćanje ukupnog teritorija, koji je bio okupiran više od dvije godine i po neprijateljskim procjenama smatram definitivnim rješenjem granica Velike Srbije na tom prostoru. (…) Prvo, da Hrvatska vojska i hrvatski narod u Hercegovini te HVO nisu pristupili obrani i čišćenju svoga teritorija od četnika, sigurno je da bi situacija danas bila puno drukčija. Drugo, hrvatski narod u Hercegovini tu je pomoć hrvatskih jedinica i mene osobno primio kao nešto što je normalno i povijesno. Branimo hrvatski narod od, jasno, zajedničkog neprijatelja.”
Osvanuo je, dakle, za Mostar sudbinski bitan 11. lipnja, dan u kojemu su munjevito oslobođeni Kruševo, Galac i brdo Hum, nakon čega se HVO uspinje i na vrh Orlovac, ”čisti” tamo odsječene Srbe i podiže hrvatsku trobojnicu na sve uzvisine s desne strane mostarske kotline. Podizanje hrvatske zastave na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor nad Mostarom, navijestilo je oslobađanje cjelokupnoga grada. Akcija je, istoga dana, nastavljena protjerivanjem neprijatelja u smjerovima Buna – Gnojnice – Dračevice, Mostar – Zalik – Odašiljač, Mostar – Vrapčići. Toga 11. lipnja, hrvatske su snage ušle u spaljena naselja Rodoč, Jasenicu i Baćeviće odnosno u rodočku vojarnu i u krug razorene i opljačkane tvornice Aluminij, svladavši žilav neprijateljski otpor. Cjelokupna je zapadna obala Mostara time stavljena pod nadzor osloboditelja.
Zapovjednik obrane Mostara Jasmin Jaganjac, na poziv generala Antuna Tusa, istoga dana odlazi u Zagreb, podnijeti izvješće o oslobađanju desne obale. General Praljak, pak, u prvi sat 12. lipnja nenajavljeno upada u stožer HVO-a u Mostaru, smješten u zgradi Pravnoga fakulteta, i saziva sastanak zapovjednika. Praljak izdaje zapovijed za prelazak Neretve i, sljedeću noć (14. lipnja, oko 3 ujutro) zapovjednik 4. satnije Samostalne mostarske bojne (”Samostalni bataljon odbrane Mostar”) Karlo Džeba kajakom ulazi u nemilosrdni zagrljaj podivljale Neretve na mjestu srušena Titova mosta, preveslava ju i postavlja uže za ”forsiranje” rijeke gumenim čamcem, čime kreće i zaposjedanje istočne obale Mostara.
Nakon uspjeha Džebine satnije, iste noći, uz tenkovsku potporu 4. gardijske brigade HV-a, združene hrvatske snage, od Bovana i Drežnice do Salakovca, prelaze na istočnu obalu Mostara. Prva bojna mostarskoga HVO-a prelazi Neretvu iz smjera Vojna, Druga bojna dolazi iz Raštana, a Četvrta bojna ”Tihomir Mišić” prelazi Stari most. Žestoko djeluju i Vojna policija HVO-a i snage HOS-a Hercegovine, kao i Deveta bojna HOS-a iz sastava 4. gardijske brigade HV-a. Nakon oslobađanja Staroga mosta, hrvatska vojska zauzima položaje oko Titove ulice, a već oko podneva 14. lipnja oslobođen je cijeli niz naselja, od Blagaja i Bune, do Vrapčića.
Inače, HV je napao smjerom prema Malomu polju, s ciljem prekidanja komunikacije Mostar – Nevesinje. Napali su srpske odrede i u Blagaju te oslobodili Hodovo. Istodobno, snage mostarskoga HVO-a napredovale su iz smjera Podveležja prema Blagaju, gdje su se spojile s 4. brigadom HV-a. Nakon žestokih okršaja, združene su hrvatske snage izbile na crtu Blagaj – Ortiješ i oslobodile Zračnu luku Mostar. Neprijateljsko se povlačenje pretvorilo u paničan bijeg pa su iza sebe ostavili i četiri tenka. Gnojnice su ”očišćene” 15. lipnja, a četnici ostaju okruženi u Bijelomu polju, iz kojega se izvlače preko Ruišta, prema Nevesinju. Dana 16. lipnja, hrvatske trobojnice vijore u svim bjelopoljskim naseljima, od Potoka i Željuše, preko Kutilivača, do Podgorana i Humilišana.
S druge strane, tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je i područje Stoca, a pet dana kasnije združene hrvatske snage HVO-a i HV-a izbile su na Ošaniće, gdje je i današnja međuentitetska granica između Federacije BiH i RS-a.
HVO je, dakle, doslovce pregazio istočnu obalu Mostara i, izašavši na Podveležje, zaposjeo zloglasnu Forticu s koje su dotad ubijani i sakaćeni žitelji grada. JNA i četnici su, pri povlačenju, digli su u zrak sve mostarske mostove, osim Staroga mosta, i to samo iz razloga što je poginuo vojnik kojemu je zapovjeđeno i taj most poslati na dno rijeke. HVO, odmah po oslobođenju istočne obale, okiva Stari most debelim daskama i automobilskim gumama, kako bi ublažio nemilosrdne udare srpskih granata. Neprijateljske su postrojbe imale značajnih poteškoća s moralom ljudi, što su nadoknađivali velikom količinom artiljerije i topova pa su detonacije bile neprebrojive.
Dana 21. lipnja, hrvatske snage ovladavaju i odašiljačem na Podveležju, a srpsko-crnogorskoga agresora konačno, 26. lipnja, odguruju i sa snažnoga uporišta Merdžan glave, čime je u potpunosti oslobođena Općina Mostar. Premda su Srbi ostali zatečeni hrvatskim prodorom, toga 26. lipnja uspijevaju organizirati žestok protunapad na podveleškomu platou, valjda uvjereni kako Hrvati ne će stati do Nevesinja. HVO je napadnut ljudstvom, haubicama, zrakoplovima, kasetnim bombama… Preživjeli se toga sjećaju kao istinskoga užasa.
– Naši su momci ginuli od kamenja koje se rasprskavalo na sve strane. Tu se brojka mrtvih s naše strane tijekom cijele akcije popela na 37, s više od 200 ranjenih. Samo je Druga bojna, u svega pet minuta, imala sedam mrtvih i oko 90 ranjenih. Ponavljam, ubijalo nas je i kamenje! – kazao mi je tadanji zapovjednik Druge bojne mostarskoga HVO-a Mile Puljić.
HVO uspijeva zadržati Merdžan glavu, ali akcija ipak tu prestaje. S tolikim žrtvama, nije se moglo dalje prema Nevesinju, čije bi zauzimanje značilo i potpuno otklanjanje opasnosti po Mostar. Odbijen je srpski protuudar i zaustavljen pokušaj njihova ponovnog zauzimanja Merdžan glave, ali zbog surovoga terena na kojemu se nije moglo niti ukopati niti zakloniti, s nepreglednom površinom za pokrivanje, Lipanjske su zore došle do svojega zaključenja.
– Ponosan sam što smo sačuvali taj dio hrvatskog prostora, mislim na dio gdje živi hrvatski narod. Jer, ako se osvrnemo, dilema je bila očita: što bi se bilo dogodilo s Hercegovinom da se četnici ostali na lijevoj obali Neretve, sa svojim snagama u Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima, kao u jednom čiru koji je duboko prodirao u nacionalno tkivo hrvatskog naroda. Osim što su imali snagu, držali su i dominantne položaje (…) i imali prirodnu dubinu sve do Bileća. Da to nije tada učinjeno, sigurno bi rasplet događaja bio drukčiji, išao bi na našu štetu, i pitanje je gdje bi se, u krajnjoj liniji, agresor zadržao. – zaključuje general Bobetko, ocijenivši akciju ”Čagalj” vrlo riskantnom, ali i vrlo uspješnom!
Združene su hrvatske snage, toga povijesnog lipnja 1992. godine, razbile četiri korpusa JNA u Hercegovini i, za manje od 20 dana, oslobodile oko 1800 četvornih km okupiranoga prostora. K tomu, zaplijenjeni su strateški značajni neprijateljski dokumenti, kao i teško i lako naoružanje, ali je u zarobljeništvo pao i značajan broj pripadnika okupatorskih snaga, uključujući i zapovjednika topništva za cijelo područje Mostara. Ti su zarobljenici kasnije razmijenjeni za zarobljene pripadnike HVO-a.
Lipanjske su zore označile istinsku prekretnicu tijeka rata u BiH!
No, u tada još jako svježim sjećanjima na određene sudbonosne propuste i loše poteze, ponekad učinjene čak i iz neoprostivo ogavne sujete pojedinaca, general Bobetko u svojoj memoarskoj knjizi, dakle 1996. godine, daje britak proročki osvrt, onaj koji je određene krugove uznemirio, onaj koji određene krugove uznemirava sada, onaj nad kojim se treba itekako pomno zamisliti: ”Uostalom, to je bila prva pobjeda ovih razmjera što ju je Hrvatska vojska realizirala u toku Domovinskog rata. (…) Ali posve se živo sjećam, da sam po završetku ove uspješne operacije molio Matu Bobana i ostale odgovorne ljude u Hercegovini da brzo formiraju vladu u Mostaru, napuste Grude i pristupe formiranju vojske, jer daljnji tijek događaja može poprimiti i druge smjerove. Jednostavno rečeno, bojao sam se da nam se može dogoditi da počnemo gubiti dijelove već dobivene bitke. Na žalost, djelomično se tako i dogodilo. (…) Po mojoj ocjeni to je najveći propust učinjen u Domovinskom ratu u Hercegovini. Ponovit ću što sam rekao na oproštajnoj večeri u Međugorju, u nazočnosti najodgovornijih ljudi: ‘Odlazim zadovoljan s ovoga prostora, jer sam uvjeren da sam izvršio i da smo izvršili jedan krupan zadatak. Ono što me stalno smeta i čega se malo pribojavam jest, da ako brzo ne uđete u Mostar, možemo biti i povijesni primjer kako se i dobivena bitka može po dijelovima gubiti.’ Nažalost, ta se misao potvrdila. Kao što je poznato, došlo je do nepotrebnih sukoba Hrvata i Muslimana, velik dio teritorija smo izgubili, a Hercegovina je imala ogroman broj mrtvih. Muslimansko rukovodstvo, zbog stanovitog oportunizma, donosilo je posve pogrešne zaključke, a oni se odnose na sljedeće: da će sa Srbima i s bivšom vojskom naći zajednički jezik, i da se na njih ovaj rat, koji vodi Hrvatska, ne odnosi. U takvoj krivoj procjeni nastupili su tragični događaji, koji se mogu ocijeniti kao totalna zatečenost muslimanskog rukovodstva (…). (…) Rekao sam Aliji Izetbegoviću da tu povijesnu odgovornost neće moći preskočiti.”
Darko Juka (”Jukine crtice”, Matica hrvatska, Mostar, 2020.)
