Krajem 17. stoljeća kad su Turci osvajali prostore BiH, stasala je u ramskom kraju kćer Luke Grabovca, kmeta Arslanage Zukića iz sela Varvari, kojoj bijaše ime Diva. Po predaji bješe cura stasita, nesvakidašnje ljepote, one ljepote koja dođe kao iznenadni gromoviti pljusak usred ljetne žege, koja ne priliči jednom ubogom ramskom selu van svih carskih puteva, božjem daru koji je po ljudskim mjerilima neprimjeran ubogom Arslanaginom kmetu i siromašnoj kaurskoj kući koja jedva ima za prehraniti gladna usta onim jadom i čemerom koji ostane nakon sto age i begovi pokupe harač. Takva ljepota vise priliči nekoj bogatoj begovskoj kući koja spava u svili i kadifi i čije su ruke bijele a put mliječna i koju ne žeže sunce niti je opaljuju vjetrovi koji pušu s hirovitog i zlogukog Vrana, planine pune vukova i hajduka koji vrebaju na turske karavane, i na kojoj se redovito izmjenjuju pastirske djevojačke pjesme i jauci umirućih surudžija i hajduka. Ali, sudbina je htjela da cvijet izraste u trnju a ne u nekoj njegovanoj i mirišljavoj bogatoj bašči, i bila bi, kao sve ljepotice pamćena jedno vrijeme dok ne bi teški kmetovski život potlačene raje navukao na njeno lice bore i skinuo vedrinu, da nije zapala za oko mladom bogatom i razularenom Tahir begu Kopčiću, sinu silnog Džafer bega Kopčića, gospodara Rame, Duvna, Uskoplja i Kupresa.
Mladi i siloviti begović navikao da u životu ima išta sto se ne bi povinulo njegovoj volji, i koji je obijesno trošio babine pare i skitao se po cijeloj turskoj carevini u potrazi za razuzdanim životom, jednog je dana jahajući svog punokrvnog arapskog konja po Vranskim padinama, nabasao na čobanicu koja je čuvala ovce pjevušeći djevojačke pjesme, pokraj bunara gdje su dolazili pastiri da napoje sebe i stoku. Primijetila je iz daljine ponositog jahača kako dolazi galopom na obijesnom konju, znala je da je Turčin, jer raja ne smije jahati, pogotovo ne takvog konja, a begovsko ruho i odijelo je sjajilo na suncu i prelijevalo se kroz zrak, što bi se reklo, “ne da gledati u sebe.” I prije su tu znali dolaziti age i begovi, napojiti sebe i konja, baciti po koju ljutitu riječ žgoljavoj raji koja je poslužila vodom iz dubokog bunara. Dok je Diva uplašeno obarala pogled dojahao je do nje silan begović, skočio s konja, zavezao mu povodac za drveni stup kraj bunara, a onda zastao i gledao je prodornim pogledom zabacujući sablju damaskinju za pojas. Gledao ju je dugo, njoj se činilo cijelu vječnost, znala je da je to on, bahati sin Džaferbegov, kojem teče med i mlijeko i koji se razmeće babinim bogatstvom i o kojem se pjesme pjevaju. Čekala je na njegovu zapovijed da mu zahvati vode iz bunara, i već je rukom krenula prema drvenom čabru, kad je Tahir uhvati blago za ruku, i dok je ona sva trnula od straha i iščekivanja, on je već zabacio čabar u vodu, naglo povukao posudu,i onda halapljivo potegao par gutljaja.
– Odakle si djevojko?
– Iz Rumboka.
– Čija si?
– Luke Grabovca.
– Aha…kako ti je ime?
– Diva.
– Diva… ime ti dobro stoji. Ovo su tvoje ovce?
– Jesu beže.
– A tko ti je aga?
– Arslanaga.
– Arslanaga, tako, i jel dobar?
– Dobar je beže.
– I treba biti, takvoj ljepoti. Svaki dan čuvaš ovce ovdje?
Diva je šutjela. Tahir skoči na konja, potegnu povodac, okrenu se par puta na konju u mjestu i dobaci:
– Budi sutra u isto vrijeme tu. Doći ću!
Glasno alkanu konja i ne čekajući odgovor od djevojke odjuri u galopu. Diva ostade kao ukopana, u glavi su joj se rojile misli, došla je kući, šuteći ispratila ovce, ne govoreći nikome o onome što joj se sprema, nije slutila dobro, legla je uznemirena i san joj nije htio na oči. Tješila se time da je Tahir nemirne ćudi, i da će za koji dan odjahati il u Stambol il u koji drugi dio turske carevine gdje još nije bio, gdje se još nije naživio terevenki i namjenjao žena. Što će begu kršćanka, tješila se Diva i zaspala tek pred jutro kad su već pastiri gonili svoja stada na jutarnju ispašu i kad se sunce već počelo pomaljati preko Vranskih vrhova obraslih gustim zelenim borovima.
Tahir je došao taj dan i svaki drugi dan, bio je točan i neumoljiv. Nije mu se mogla sakriti iako je mjenjala i vrijeme i mjesto napajanja blaga. Ako ju ne bi našao na bunaru, našao bi ju i na najudaljenijim pašnjacima, gdje begovska noga nikad nije kročila, on bi se pojavio, kao duh, kao nerazdvojna sjenka, kao prst sudbine protiv kojeg ne možeš ništa nego se prepustiti božjoj volji. Svaki dan joj je obećavao brda i doline, donosio joj đerdane i bisere, svilu i kadifu, sav se razblažio, ni traga njegovoj bahatosti i oholosti, gledao je nježno zaneseno.
– Dive, nemoj me vise mučiti.
– Ne želim te mučiti beže.
– Bit ćeš begovica, neće biti takve u pašaluku, dvorit će te ko sultaniju!
– Prođi me se beže.
– Bez tebe mi nema života Dive.
– Kršćanka sam beze.
– Poturčit ćeš se.
– Neću beže.
– Hoćeš Dive. Ja bi uzeo tvoju vjeru da mogu, al ne mogu, beg sam, ti možeš
– Ne mogu beže ići protiv svog Boga i svoje vjere.
– Možeš Dive, obasut ću te biserima, samo reci da.
Neću beže.
– Hoćeš Dive. Ja bi uzeo tvoju vjeru da mogu, al ne mogu, beg sam, ti možeš
– Ne mogu beže ići protiv svog Boga i svoje vjere.
– Možeš Dive, obasut ću te biserima, samo reci da.
Diva izvadi iz njedara križić:
– Ovo je moj biser, drugi mi ne trebaju.
Tahir se lecnu. Ovo je bilo smiono i bezobrazno, mahati jednom begu križem ispred nosa, što se ta kršćanka umišlja, obuze ga bijes, ali se suzdrža…
– Pusti to Dive, promijenit će se to..
– Neće beže.
– Zašto si takva, odbijaš me, mrziš me, zašto, je l’ nisam dobar prema tebi?
Diva se ublaži, bilo joj malo žao bega:
– Dobar si Tahirbeže, možeš birati po cijeloj Bosni, po cijelom carstvu, svaka će za te poći, sve mlade begovice uzdišu za tobom, što ću ti ja, kršćanka sam.
Tahir skoči i uhvati je za ramena:
– Hoću tebe, samo tebe Dive!
– Nemoj mučiti sebe i mene!
Otrgnu se i molećivo ga pogleda:
– Pusti me.
Tahira obuze bijes, skoči na konja i dobaci:
– Dive, znaš me, dobar sam, al mogu ja i drugačije! Razmisli dobro, doći ću ja ubrzo i pazi što ćeš mi reći!
Bijesno ošinu konja i odgalopira glasno alakajući, sveza konja u štalu, utrča u kuću, zagrli majku i šapnu joj na uho:
– Majko, ja bi se ženio.
Begovica poskoči, pogleda ga u oči, sva u radosnom čudu i iznenađenju. Već joj je bilo dosta njegovih besciljnih lutanja i njezinih strahova.
– Šućur Alahu, jašta nego ženit!
– Majko, kršćanka je, kćer Luke Grabovca, Arslanagića kmeta, lijepa je ko đul djevojka!
Begovica se otrgnu od sina, zatetura i zajauka:
– Nemoj sine tako ti Alaha, nemoj majku u grob otjerat!
– Majko volim je, bez nje mi nema života! Sve sam tursko carstvo prošao a nisam vidio dražeg insana!
– Gdje ćeš, sine, kršćanku, beg si! Nemoj ni pomišljati sine, babo će ti presvisnut!
Stari Džafer je bjesnio na minderu, derao se na sina, razbijao džezve i čibuke, onako debeo i skoro nepokretan, tko kakva divlja neljudska neman koju su probudili iz dubokog slatkog sna. Hroptao je davljen strašnim bijesom i vlastitom ogromnom tjelesinom:
-Nikad! Nikad, dok sam ja živ, nikad ursuze! Radije bih te mrtvog volio vidjet!
Diva je došla kući uznemirena i preplašena. Znala je za Tahirovu narav i znala je da neće odustati. Tako je isto znala da neće popustiti ni ona. Dvije suprotstavljene naravi, dva ovna na brvnu, jedan jak i silan, zaštićen silom i ugledom, drugi bez prava i bez zaštite, al spreman na sve pa i na žrtvu, dva nespojiva pola, dva svijeta tako blizu a tako daleko, izrasli jedno kraj drugoga a udaljeni kosmičkim bezdanom. Odlučila je sve ispričati ocu.
Luka je u nemoći lomio prste, znajući da se namjerio na silu, na silnog Tahir bega Kopčića, o kome se čulo mnogo dalje od ramskog kraja, znao je za oca mu Džaferbega, neumoljivog i nemilosrdnog bega. Znao je da se on mali i ubogi kmet, kršćanin, ni na kakav način ne može suprotstaviti toj sili, a da ne plati glavom i on i cijela mu obitelj. Grozničavo je vrtio misli po glavi i jedino mu je padalo na pamet, zatražit će pomoć od svog age, Arslanage Zukića, dobar je čovjek, razumjet će, a još je i aga, iako nije ni blizu Džaferbegu po snazi i ugledu, al njegova riječ može pomoć, age ga cijene i begovi ga poznaju, a i voli Divu, prirasla mu je srcu, davno su se on i Arslanaga kumili.
Arslanaga ga je slušao i zabrinuto vrtio glavom:
– Mladi Kopčić je pašče, ne sluša nikog pa ni starog Džafera, bit će teško kume.
– Znam aga.
– Silovit je to ursuz, ne preza ni pred čim, što mu se hoće to i dobije.
– Hoće li biti lijeka aga?
– Nećemo se dat, Divu ću ja imati na oku ovih dana, pa nek pašče proba.
– Hvala ti aga.
– Ti hajde sad kući i pozdravi Divu i reci joj nek se ne boji.
Leži Tahir na minderu, nit jede, nit pije, danima. Majka mu donosi najdraža jela al on ni da pogleda. Ona ga milo gleda, žalosno joj gledati ga takvog, ali ne smije starom Džaferu na oči. On i dalje bjesni, rastjeruje sluge, galami, viče sam sa sobom, ni Tahir mu ne smije na oči, nitko živ. Sluge samo donesu jelo i pobjegnu od njegovog bijesa.
Jednoga dana zovnu stari Džaferbeg sina u svoje odaje, a kad ovaj uđe sav ispijen i propao od nesna i gladovanja, drekne na njega:
– Voliš li ti tu kršćanku?!
– Volim, babo! Više nego sebe, ko Alaha!
– Marš! Pašče jedno!
Dreknu bijesno na sina pa se smiri nešto tišim glasom:
– Čija je?
– Luke Grabovca, iz Rumboka.
– Je l’ ti se obećala?
– Otima se babo, neće se poturčiti.
– Ovako ćemo, ja ću je sutra isprositi u babe, a ti idi sedlaj konja i reci joj za ovo.
Tahir priskoči veselo, poljubi očevu ruku:
– Hvala ti oče, hvala ti presvijetli beže!
– Bjež’ mi s očiju! Idi, ali jedno znaj, mora se poturčiti, mora! Zapamti! Ako neće milom, oće silom!
Tahir dojaha do Dive veselo i uznosito, ohrabren očevim blagoslovom, zaustavi konja i viknu djevojci ne silazeći:
– Dive, jesi odlučila?
– Beže, rekla sam ti, poturčiti se neću.
– Je l’ to tvoja zadnja?
– Zadnja, beže.
Tahir je pogleda u oči prijeteći, suze mu zamagliše oči i prosikta ljutito:
– Sutra mi te babo prosi, bit ćeš moja ili crne zemlje! Biraj!
– Odabrala sam beže. Reci babi da ne čini puta uzalud.
Luka je vidio silu i ordiju koja se spušta do njegove kuće, sva begova svita, teško natovareni konji valjahu se niz strminu do uboge Lukine kuće, a na najkrupnijem konju koji se savijao do poda od tereta, valjao se stari Džaferbeg, koji jednom u pet godina uzjaše konja, mora da ga ljuta muka i nevolja natjerala na to. Stigoše pred kuću, sluge poskočiše i skinuše Džaferbega s konja, koji je othukivao kao kakav zmaj, brišući znoj koji mu se slijevao s čela od ljetne žege, debljine i silne begovske odore, koja ga je činila još strašnijim i većim.
Džafer viknu selam Luki, ovaj ga otpozdravi, sluge se povukoše a Džafer i Luka ostadoše sami. Džafer othuknu, dođe malo do zraka i pogleda u Luku:
– Prijatelju Luka, pitaš se što sam ti došao u pohode?
– Znam beže.
– Dobro kad znaš, nisam od bijesa, već od nevolje.
Luka je šutio.
– Tvoju Divu voli moj Tahir, odgovarao sam ga, ali on zajogunio, nju pa samo nju! Da skratimo priču Luka, došao sam isprosit Divu i u to ime nosim joj tovar blaga, pa nek im bude sa srećom.
– Beže, Diva se nije obećala Tahiru. Ne treba njoj njegovo blago.
– Luka, ti si kmet, ja sam beg, tvoj gospodar, razmisli.
– Čovjek sam beže.
– Slušaj me, moj Tahir je spreman ženiti je i silom ili će se na Divi trava zazelenit!
– Bit će Božja volja,bez nje ne biva ništa.
– Je l’ tako Luka?
– Tako, beže.
Džafer mahnu rukom slugama i oni pritrčaše, posjedoše ga na konja. Sila i ordija se odvalja uzbrdo kako je i došla, a Luka ostade zdvojan, sluteći na najgore. Brzo javi Arslanagi što se dogodilo, a za to vrijeme Tahir je čekao oca i čuvši od njega vijesti, bijesno ošinu konja, uze još jednog za sobom i odjaha put Vrana. Za njim se otisnuo Arslanaga na svom vrancu. Tahir dojaha do Dive, skoči s konja, uhvati djevojku za ruku i povika:
– Uzjaši Dive!
– Pusti me beže!
– Dive uzjaši konja!
– Zbogom beže!
Iz daljine se čuo topot konja u galopu, Arslanaga juri kao vjetar, već ga vide, Tahir se sav ustrepta i povika:
– Dive zadnji put ti kažem, uzjaši konja!
– Ni mrtva beže!
Tahir izvuče jatagan iz bensilaha i zarinu ga Divi u prsa nekoliko puta, iščupa nož iz djevojčina tijela, skoči na konja i pobježe u galopu. Za to vrijeme stiže Arslanaga, skoči sa konja i obujmi već obamrlo Divino tijelo iz kojeg se cijedila krv dok ga je gledala umirućim pogledom:
– Zbogom, kume.
Arslanaga je uze u naručje i obgrli joj glavu, suze mu potekoše niz obraze, ridanje provali iz njega kao bujica:
– Kumo! Nemoj, kumo! Nemoj, cvijete!
Ridao je Arslanaga kao malo dijete, držeći u naručju umiruću Divu. Odjednom iz njega provali bijes, škripnu zubima, oči mu zaplamtješe, spusti mrtvu djevojku na travu, poljubi je u čelo i reče:
– Osvetit će te Arslanaga, kunem ti se dinom i Alahom!
Skoči na vranca i pojuri za Tahirom. Stiže ga na jednoj ledini, obori s konja, uhvatiše se u hrvanje, divlje i bijesno, Tahir sav u paničnom strahu, ponestade mu snage. Arslanaga ga zavali na travu i kleče na njega.
– Nemoj Arslanaga Alaha ti, dat će ti babo tri tovara blaga!
Arslanaga izvuče nož i povika:
– Nećeš babi doći na večeru! Ovo ti je pozdrav od Luke Grabovca, nosi ti ga Arslanaga!
I zabije nož Tahiru u srce. Tahir samo okrenu očima, pisne i izdahne.
Predvečer dođoše cure i mladići, opraše Divu od krvi, i sahraniše je na vrhu Vrana. Luka je dugo nijemo sjedio na Divinom grobu a sijede mu vlasi poigravaše na vjetru koji se noću spuštao s planine..
(Godine 1909. Ćiro Truhelka je iskopao navodni grob Dive Grabovčeve i u njemu pronašao kosti i lubanju djevojke. Od tada je Diva ostala inspiracija mnogim pjesnicima i umjetnicima.)
Nikad svoju vjeru izdati, nikad. Pa i pod nož ako se mora.
Mariana/HERCEGOVINA.in