Dragi tetak, dragi brajo… Hvala ti što si me, kao i sve nas, učio životu. Hvala ti što si nam primjerom pokazao kako su i direktori i zaposleni na skladištu, i predsjednici i građani, i pape i bake u crkvenim klupama – jednaki. Hvala ti što je za tebe svatko bio “brajo”, što si bio skroman i uvijek nalazio vremena za svakoga.
Hvala ti što si nas nasmijavao, radovao, veselio, grlio i pazio. Hvala ti što si nam pokazao što znači voljeti čovjeka. Hvala ti što si me naučio kako pravom muškarcu dan počinje najkasnije u 7 ujutro i kako je spavanje gubljenje vremena. Hvala ti i što si nam pokazivao kako se ti dani trebaju iskoristiti i živjeti.
Hvala ti što si bio stijena i što se nikad na ništa nisi žalio, a žalio si druge svaki put kad si vidio kako im je teško. Hvala ti što si me uvijek hrabrio i naučio kako je sve moguće. Hvala ti što si nam pokazao kako radostan čovjek može biti i kad ga gone nepravde. Hvala ti što si nam pokazao kako se samo tako nepravda i pobjeđuje.
Hvala ti na svakoj pjesmi, svakoj proslavi, svakoj fešti i svakom zajedničkom veselju. Hvala ti što si mi pokazao kako su svako brdo i svaki zaselak ljepši i puniji od svakog velegrada, a sve si ih vidio. Hvala ti što si me naučio voljeti hrvatsko more, ali ni u njega ne bi stalo svo dobro koje si učinio, ni sve suze koje će se za tobom isplakati.
Hvala ti što nisi otišao, dragi brajo, jer oni čija djela ostaju za povijest – nikada ne odlaze, samo se sele, tamo gdje im je i vječno mjesto, kraj Gospodina koji im je i davao takvu neizmjernu i nevjerojatnu snagu.
Tvoja djela su tvoj vječni spomenik,a pred njim će mnogi u svojim mislima često zastati i reći Očenaš za braju. Ti nas, brajo, hrabri i grli s neba. Mi ćemo tebe grliti življenjem onoga čemu si nas, kao nitko, naučio.
Počivaj u miru Božjem!
